Širina ljudskog, kršćanskog i katoličkog srca nadilazi sve ovozemaljske granice


Intervju mons. Tome Kneževića, ravnatelja Caritasa BiH, za Katolički tjednik povodom Nedjelje Caritasa i 25. obljetnice djelovanja Caritasa BiH.

Mons. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH

Mons. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH

Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Mons. Knežević je, kroz različite angažmane u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Bosni i Hercegovini, već odavno postao jedno od poznatih imena ovdašnjoj javnosti. Rođen 1954. u zeničkom naselju Čajdraš, nakon srednjoškolskog obrazovanja u Zagrebu i teologije u Sarajevu, za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1980. U Innsbrucku je magistrirao liturgiku te je od 1986. do 2019. bio profesor na sarajevskom KBF-u (nekoć Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji) i Teološkom institutu u Mostaru. Pored toga, neizostavna je njegova uloga ceremonijara u katedrali Srca Isusova u Sarajevu i svim većim liturgijskim slavljima i sadržajima u ovoj mjesnoj Crkvi pa i šire. Pored brojnih drugih svećeničkih dužnosti i aktivnosti, valja izdvojiti da je bio prvi nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela BiH te prvi voditelj i koordinator Dušobrižništva vojske, policije, pritvorenika i zatvorenika u BiH – sve do 2011.

Također, dubok trag ostavio je na polju karitativnoga rada – najprije kao ratni zamjenik ravnatelja Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije zadužen za Sarajevo – o čemu je ostavio i pisani trag u obliku knjige Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća, a potom i kao aktualni ravnatelj Caritasa BiH s drugim petogodišnjim mandatom.

Mons. Kneževiću, ove je godine Caritas BiH napunio četvrt stoljeća svojega postojanja. Što bi sve u kratkim crtama ulazilo u „osobnu kartu“ ove crkvene institucije?

Bosanskohercegovački nad/biskupi u svome poslanju bili su svjesni svoje odgovornosti za karitativno djelovanje Crkve i službene karitativne ustanove pod imenom Caritasa, ne samo na nad/biskupijskim razinama, nego isto tako na razni Bosne i Hercegovine. Cjelokupna socijalna situacija, nestanak komunizma, zaživljavanje krhke demokracije, početak rata prvo u Republici Hrvatskoj, a nakon toga i u Bosni i Hercegovini uz sve neočekivane nedaće koje su pratile ova teška vremena. I zato su trojica nad/biskupa Vrhbosanske metropolije na svome saboru održanom u Sarajevu od 5. do 7. siječnja 1994. osnovali Caritas Vrhbosanske metropolije i imenovali prvog zastupnika. On je trebao objediniti zajedničke aktivnosti Caritasâ četiriju bosanskohercegovačkih nad/biskupija: Vrhbosanske nadbiskupije, Mostarsko-duvanjske, Trebinjsko-mrkanske i Banjolučke biskupije.

Nakon ovog čina slijedila su i druga događanja koja su izravno utjecala na život i rast Caritasa na bosanskohercegovačkim prostorima. Nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine, temeljem traženja bh. nad/biskupa, vatikanski Zbor za evangelizaciju naroda, u čijem nadleštvu je bila i Bosna i Hercegovina, svojim dekretom od 8. prosinca 1994., ovlašten od Svetog Oca Ivana Pavla II., odobrio je uspostavu Biskupske konferencije BiH.

Naši nad/biskupi bili su svjesni kako hrvatski narod živi na prostorima dviju međunarodno priznatih država, zatim da ima dvije biskupske konferencije, ali isto tako kažu kako će „… nastojati jednodušno djelovati za svako dobro Crkve u hrvatskom narodu kojemu pripadamo sviješću, poviješću, jezikom i duhom“. I zato je, po uzoru na druge države, trebalo urediti i nacionalni Caritas na razini novoutemeljene Biskupske konferencije BiH, tj. na razini Crkve u novonastaloj državi. Već na prvom zasjedanju novonastale Biskupske konferencije BiH, koje je održano u Mostaru od 27. do 29. siječnja 1995., bosanskohercegovački nad/biskupi 28. siječnja 1995. osnovali su Caritas pod imenom Caritas Biskupske konferencije BiH. Tada je odobren i njegov prvi Statut. Do deblokade Sarajeva i osiguravanja uredskog prostora za život i rad, svoje sjedište imao je u Zagrebu. Biskupska konferencija BiH, na svom 65. redovitom zasjedanju održanom u Sarajevu 4. i 5. studenog 2015., odobrila je novi treći Statut i promijenila ime Caritasa Biskupske konferencije BiH u Caritas BiH. U svome djelovanju, s obzirom na prava unutar Caritasa u BiH, on ima koordinirajuću ulogu.

Kroz 25 godina zasigurno je puno toga urađeno i zauzelo bi mnogo prostora sve nabrajati. Ipak, biste li mogli nešto izdvojiti što zapravo osvjetljava djelovanje Caritasa BiH?

Minulih četvrt stoljeća Caritasa BiH, koje je obilježilo vrijeme nestanka komunizma, zaživljavanja kakve-takve demokracije, zatim rata i poraća, sadržavalo je brojne aktivnosti: građenje ustanove prema važećim crkvenim i civilnim zakonima i pravljenje svih podzakonskih dokumenata, osiguravanje potrebnih materijalnih pretpostavki od uredskih prostora i načina financiranja cjelokupnog života i rada – jer su i sami osnivači, tj. naše nad/biskupije u tom vremenu bile u teškoj poratnoj financijskoj situaciji, članstvo u Caritasu Internationalis sa sjedištem u Vatikanu od 30. lipnja 1999. među 165 nacionalnih Caritasa iz cijeloga svijeta podijeljenih u sedam regija, zatim u Caritasu Europa među 49 nacionalnih Caritasa Europa sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija) od 30. lipnja 1999., osposobljavanje i financiranje plaće djelatnika za rad u Caritasu BiH, komunikacija s donatorima poratnog vremena koji su uglavnom napustili BiH (osim: Caritas Italije, CRS, Caritas Švicarske i Caritas Belgije), traženje, pisanje i dobivanje projekata prema standardima Europske unije i drugih krovnih crkvenih i civilnih ustanova Europe i svijeta koji uvijek nisu u duhu i prema potrebama Caritasa u BiH, izgradnja koordinirajućeg zajedništva unutar karitativnih aktivnosti i projekata između nacionalnog i nad/biskupijskih Caritasa u BiH, traženje svoga mjesta kroz kvalitetno djelovanje unutar Caritasove mreže na svim razinama, posebno u Jugoistočnoj Europi.

Nakon mons. Miljenka Aničića (30.12.1995. - 12.6.1998.), mons. Bosiljka Rajića (12.6. 1998. - 30.8.2010. te 3.9.2013. – 27.11.2015.) i fra Miljenka Mike Stojića (30.8.2010. – 3.9.2013.), Vi ste na službi ravnatelja Caritasa BiH od 27.11.2015., te Vam je nedavno obnovljen petogodišnji mandat. Možete li nam kazati kako je kroz ovo vrijeme rasla ova institucija?

Do sada je Caritas BiH imao četvoricu ravnatelja iz različitih nad/biskupija i redovničkih zajednica. Kao što je to u svim crkvenim i civilnim ustanovama, svaki od ravnatelja ostavio je iza sebe tragove svoga rada, a koji su prepušteni ljudskoj prosudbi, kako unutar Crkve, tako i izvan nje. Treba znati kako su ravnatelji Caritasa BiH i pod velikom lupom vrjednovanja cjelokupne mreže Caritasa iz cijeloga svijeta. Važno je znati kako se aktivnosti mijenjaju jako brzo počevši od ratnog i poratnog vremena od pribavljanja hrane, lijekova, odjeće i aktivnosti preživljavanja, a nakon toga brojnih novih aktivnosti i izazova mirnodopskog razdoblja koje provode naši nad/biskupijski Caritasi, uz koordinaciju i suradnju jednim dijelom i s nacionalnim Caritasom BiH. Jedan od najvećih izazova bila je promjena svijesti i odgovornosti o potrebi i slici Caritasa danas, kako unutar Crkve, tako i unutar samoga društva. Često se može čuti kako je vrijeme rata prošlo, pa i potreba postojanja Caritasa je suvišna. Najradije bi ga sveli samo na predratno vrijeme i na postojanje škrabice Kruha Sv. Ante po našim crkvama. Pritom zaboravljaju kako ćemo potrebnih i onih koji kucaju na naša vrata s raznim predvidivim i nepredvidivim zamolbama i potrebama uvijek imati. Tko je to u našoj ovozemaljskoj domovini mogao zamisliti ovoliki izbjeglički/migrantski val kad još uvijek imamo brojne vlastite izbjeglice/prognanike koji čekaju povratak na svoja vjekovna ognjišta? Kad usporedim sliku Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije posebno u Sarajevu, koji sam vodio početkom rata i svaki drugi dan s konvojem ulazio i izlazio iz Sarajeva preko Stupa i prvih borbenih crta mičući protutenkovske mine i velike metalne šipove, s današnjim aktivnostima Caritasa na svim razinama, onda se pitam a u kojem vremenu i na kojem prostoru živimo?

Za proslavu srebrenog jubileja planirali ste mnogo toga. Međutim, pandemija koronavirusa to je onemogućila. Ipak, nije vas obeshrabrila te su planovi ostali, a nešto je i realizirano. Možete li nam to približiti?

Pripreme obilježavanja 25. obljetnice Caritasa BiH trajale su skoro godinu dana uz veću i manju zauzetost svih nas u Caritasu BiH, ali i potporu brojnih prijatelja i dobročinitelja, kako u bližem, tako i u daljnjem okružju. Očekivao se dolazak najavljenih gostiju, kako iz inozemstva, tako i tuzemstva, poglavito iz Caritasove obitelji Caritasa Internationalis, Caritasa Europa i drugih nacionalnih Caritasa. Dva puta smo otkazivali središnje obilježavanje, jedno početkom svibnja, a drugo početkom studenoga. I tada smo komentirali: „Bože dragi, što nam uradi jedan mali i nevidljivi virus nazvan COVID-19!“ Svi pripremljeni sadržaji su tako urađeni da će nam koristiti bez obzira kada će biti obilježavanje u Sarajevu: prijam gostiju u Centru za mlade Vrhbosanske nadbiskupije, svečana sjednica, euharistijsko slavlje u crkvi na Marijin Dvoru, središnje obilježavanje kod otaca franjevaca na Kovačićima, nova mrežna stranica već je ugledala svjetlost dana na staroj adresi (www.caritas.ba) s brojnim sadržajima obljetnice, kao i prigodni film koji se na istoj stranici može pogledati, i još puno toga što će ugledati svjetlost dana na samom događanju.

Sveti papa Ivan Pavao II. tijekom pohoda Bosni i Hercegovini dodijelio je 13. travnja 1997. Caritasu BiH, tada Caritasu BK-a BiH, V. međunarodnu nagradu za mir Ivan XXIII. Vjerojatno ste dobili i mnoga druga priznanja.

S radošću i ponosom sjećam se toga povijesnog događaja, a koji je jedan od triju dolazaka papa u Bosnu i Hercegovinu koje sam kao mjesni ceremonijar liturgijski pripremio. Jedan od sadržaja razgovora i dogovora prije prvog dolaska bilo je pitanje zahvale najvažnijim karitativnim organizacijama iz BiH za cjelokupnu karitativnu potporu pučanstvu Sarajeva i BiH: Caritas BiH, Merhamet, Dobrotvor i La Benevolencija. Postavljeno je pitanje - a koji Caritas će primiti, jer u najvećem dijelu rata Caritas BiH nije postojao, a karitativnu odgovornost nosili su nad/biskupijski Caritasi u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci. Odlučeno je da to bude Caritas BiH koji je i na ovaj način uprisutnjivao karitativno zajedništvo Crkve u BiH. Sve do današnjeg dana odzvanjaju izgovorene riječi danas Svetog Ivana Pavla II.: „…Ovom se dodjelom nagrade isto tako želi očitovati želja da primjer što su ga pružile vaše organizacije, jednako kao i osobe i ustanove koje su vam slale pomoć da je podijelite potrebnima, i drugdje bude poticaj onima koji kane služiti miru i pomirenju među narodima… U ovoj vas znakovitoj prigodi pozivam da zajedno sa mnom okrenete svoj um i srce prema Nebu, kako bi odozgo stigla prijeko potrebna potpora svima koji svakodnevno, često i u teškim, i po vlastiti život opasnim, uvjetima stoje uz čovjeka koji pati, te na taj način žele djelotvorno pridonositi izgradnji društva u kojem vladaju pravda i mir.“

U aktualnom trenutku neizostavno je pitanje pandemije koronavirusa. Kako s time izlazite na kraj? Jeste li morali smanjivati opseg posla i otpuštati radnike; kako ste ostvarivali komunikaciju unutar institucije?

Kao što rekoh, tako mali virus, a toliko je boli nanio današnjem čovjeku diljem svijeta, u našoj domovini, ali i u našim Caritasima. Tijekom prvog i drugog vala pandemije svi naši Caritasi u BiH nisu prekidali s radom i s aktivnostima, a koji su se odgovorno prilagođavali medicinskim, društvenim i crkvenim odredbama prema važećem radnom zakonodavstvu. Pandemija, Bogu hvala, još uvijek nije došla u Caritas BiH. Djelatnike nismo otpuštali jer smo uglavnom imali projekte crkvenih ustanova iz inozemstva i Europske unije koji su još na početku osigurali sredstva. Jedino u prvom valu radili smo od kuća. Ovdje je dobro spomenuti kako Caritas BiH živi od traženja, pisanja i dobivanja projekata, kako unutar opće Crkve, tako i od međunarodnih ustanova, posebno Europske unije. Velike probleme imali su naši nad/biskupijski Caritasi koji su bez i s minimalnom potporom nekih državnih i entitetskih ustanova, za vlastite projekte kao što su domovi za stare, dječji vrtići, jelo na kotačima, odnosno pučke kuhinje morali tražiti načina osiguravanja financijskih sredstava, kako za aktivnosti, tako i za plaće djelatnicima.

Pored ovoga, na ovdašnjem se podneblju osjeti breme i druge velike svjetske pošasti - migrantske krize. Što nam možete reći o zauzetosti Caritasa BiH na tom planu? Vidjeli smo da je svoju pomoć poslao i papa Franjo.

Vođeni svojim karitativnim poslanjem, stalnim poticajima pape Franje, odlukom naših nad/biskupa i Upravnog vijeća Caritasa BiH, provodimo projekt doprinosa brige za humaniji život ljudi iz daleka koji su „samo“ na proputovanju u svoje „bolje“ sutra. Činimo to u karitativnom zajedništvu s nad/biskupijskim Caritasima, a koji slijede naputke i odredbe svojih upravnih tijela na nad/biskupijskoj razini. Migranti su došli u BiH preko poroznih istočnih granica naših susjeda i žele nastaviti svoj put preko granica s bodljikavom žicom i europskom policijom koja čuva granice Europske unije. Prevažno je znati kako su oni i te kako sredstvo političkih, interesnih i financijskih razmišljanja i činjenja, a koji su neprihvatljivi za Caritas u BiH. Mi se držimo onoga što je odredilo Upravno vijeće Caritasa BiH u zajedništvu s nad/biskupijskim Caritasima: praonice rublja u Bihaću, Tuzli i Ušivku kod Sarajeva koje će ovih dana krenuti s radom, davanje potpore u hrani, napitcima, odjeći, obući, posebno pomoć djeci i drugo. Dobro je spomenuti neke brojke koje govore o aktivnostima naših Caritasa u BiH u zadnje skoro dvije godine prema migrantima: hrana za 3 305 osoba i 960 djece, neprehrambena potpora za 2 357 osoba, razna pomoć za 26 481 osobu, oprano 97 266 kg rublja i drugo.

Papa Franjo nije zaboravio ni nas u Bosni i Hercegovini i poslao svoj dar za aktivnosti vezano za prisutne migrante/izbjeglice. Učinio je to preko Apostolske nuncijature u BiH koja je u cijelosti provela aktivnosti vezano za Papin dar.

Predstavljajući odgovor različitih segmenata društva na migrantsku krizu, pojedini svjetovni mediji skloni su, navodeći nešto od onoga što Caritas čini, napisati da Katolička Crkva nije ništa napravila. Što biste na ovo rekli?

Činjenica je, o čemu svi možemo svjedočiti, kako mediji pokazuju malo ili skoro nikakvo zanimanje za karitativno djelovanje Caritasa u BiH kao službene karitativne ustanove Katoličke Crkve. Naša otvorenost i naša spremnost nikada nije bila upitna kako bi kroz odgovorno novinstvo žitelji ove zemlje i šire na vrijeme dobili istinitu informaciju o doprinosu Katoličke Crkve kroz Caritas u ovoj teškoj migrantskoj i drugim krizama. Ništa bolja situacija nije bila ni tijekom minuloga rata i poraća, iako su brojna svjedočanstva stajala i stoje tako vidljivo da ih se ne može neprimijećeno zaobići. Širina ljudskog, kršćanskog i katoličkog srca nadilazila je sve ovozemaljske granice kako bi iz ljubavi prema Bogu i prožeti osobnom vjerom pomogli bližnjega u nevolji. Izgleda kako su tmurna i pesimistička izvješća puno zanimljivija svima koji pokrivaju medijski prostor naše zemlje. Caritas na medije gleda kao na produžene karitativne ruke koje ljude u ovoj zemlji svakim danom čine osjetljivima za sve one koji su u potrebi, a koji očekuju našu pomoć i potporu.

Iako Caritas BiH slavi svoj srebreni jubilej, valja istaknuti kako je institucionalno djelovanje Crkve u BiH na ovom planu zapravo i dosta starije. Možete li nam to približiti?

Svjesni smo kako se djelovanje Katoličke Crkve temelji na tronošcu: liturgija, caritas i navjestiteljska služba. Od svoga početka pa do današnjeg dana karitativno se djelovalo na razini opće Crkve. U svemu tome Katolička Crkva u hrvatskom narodu i u svakoj nad/biskupiji, bez obzira na državno ustrojstvo tijekom povijesti, odgovorno je nosila i izgrađivala svoju karitativnu odgovornost i kroz institucionalno ustrojstvo utemeljenjem i izgradnjom Caritasa na svim razinama. I u teška vremena bezbožnog komunističkog sustava, kada su sve karitativne ustanove bile zabranjene, karitativno se djelovalo, a pred svojim očima imamo brojne akcije Katoličke Crkve i škrabice Kruha Sv. Ante po našim crkvama za potrebne i siromašne. Bogata je karitativna baština i povijest karitativnog djelovanja Katoličke Crkve u BiH. Vrijedno je spomena kako se kroz karitativno djelovanje nadilazilo sve ljudske granice i pomagalo svima bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, a o čemu posebno svjedoči vrijeme rata i poraća.

Zanimljivo je da između Caritasa BiH i Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije, a time i Katoličkog tjednika, postoje barem dvije poveznice: naime, Središnjica Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije bila je smještena u zgradi u kojoj je danas MCVN, a prvi urednik obnovljenog Tjednika pok. vlč. Ivo Balukčić bio je zamjenik ravnatelja Caritasa BiH. Koje biste još poveznice izdvojili?

Brojne su poveznice još od nadbiskupa mons. Ivana Šarića, utemeljenja Stolova kršćanske ljubavi i Kršćanskog Karitasa 22. studenog 1931., smještenih u istoj zgradi i pod istim krovom zajedno s Novom tiskarom Vrček i drug sve do dolaska komunista na vlast. Suradnja i uzajamni utjecaji bili su veliki. U istu zgradu prvo se vraća Caritas Vrhbosanske nadbiskupije 11. rujna 1992., a nakon toga i Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, odnosno Katolički tjednik. K tome prvi urednik obnovljenog Katoličkog tjednika vlč. Ivo Balukčić bio je prije toga i zamjenik ravnatelja Caritasa BiH sa sjedištem u Zagrebu. I zato je velika odgovornost kroz kvalitetnu i odgovornu suradnju biti uzajamna produžena ruka karitativnog djelovanja Katoličke Crkve u BiH i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Biskupi BK-a BiH u svom su pastirskom pismu od 22. studenoga 1996. odredili da se svake godine Treću nedjelju došašća obilježava kao Nedjelju Caritasa. U čemu se, i s čime, danas na osobit način nužno „solidarizirati“?

Prema odredbi naših nad/biskupa, Crkva u BiH od 1996. Treću nedjelju došašća obilježava kao Nedjelju Caritasa. Ovo je prigoda da se predstave sve aktivnosti Caritasa BiH, Caritasa pojedinih nad/biskupija kao i župnih Caritasa. Na ovu se nedjelju pojašnjavaju i predstavljaju različite nevolje i potrebe kod ljudi s porukom ljubavi prema bližnjemu, te se poziva i potiče sve na pomaganje ljudima u nevolji. Na ovaj dan prikupljaju se i materijalni prilozi za potrebe Caritasa. Još uvijek su aktualne riječi koje nam tada uputiše naši nad/biskupi: „…Zato vas danas … želimo pozvati da djelotvorno izrazite snagu svoje vjere i da, kao kroz cijelu povijest Crkve, i vi prema siromašnijima od vas pokažete veličinu Božje ljubavi koja djeluje u Vama vjernicima Kristovim. Gospodin kaže: 'Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe' (Mt 5,7)... Pozivamo vas da se i osobno angažirate u karitativnom radu svojih župnih i biskupijskih zajednica. Caritas treba suradnika koji će odvojiti dio svog vremena i svoje snage, i uključiti se u dragovoljni rad na ublažavanju mnogostrukih nevolja u našim župama, ali i izvan njih, prema onima koji su druge vjere i nacionalnosti. Na taj ćemo način doprinositi djelu pomirenja i ljepšoj budućnosti svih nas...“ Ovogodišnja Nedjelja Caritasa, koja pada na 13. prosinca, ima za moto Ljubav i briga za zajednički dom, a uzet je iz enciklike pape Franje Laudato si', mi' Signore – Hvaljen budi, moj Gospodine od 24. svibnja 2015.

Proslava obljetnice prigoda je i za sagledavanje prijeđenoga puta, ali i za nove planove. Što Caritas BiH na čelu s Vama planira u (skorijoj) budućnosti?

Brojni su izazovi na razini opće, domovinske i nad/biskupijske Crkve koji pozivaju sve nas u nacionalnom Caritasu BiH i u nad/biskupijskim Caritasima na sagledavanje svega onoga što je do sada učinjeno i što treba uraditi u vremenu koje je pred nama kako bi Crkva u našoj domovini ostvarila svoje karitativno poslanje temeljem osobne vjere svakog krštenika iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu u nevolji. Vrijeme u kojem živimo nije lagano, bez poteškoća i bez križeva, kako bismo mogli osigurati kvalitetan život i rad svih naših Caritasa. Međutim, državna, entitetska, županijska, gradska i općinska ustrojbena situacija je takva da minimalno prepoznaje i konkretno ne uvažava doprinos naših Caritasa u smanjenju siromaštva u našem društvu. Učinit ćemo sve kako bi uz potporu naših nad/biskupa i dobrih ljudi u Crkvi i u društvu prepoznatljivost našeg karitativnog života i rada bila još veća iz ljubavi prema Bogu, a na dobro bližnjega u nevolji. (nedjelja.ba/caritas.ba)


long