U Sarajevu smo se borili s granatama, a prije korone i s mišjom groznicom, ptičjom gripom...


U ratnom vremenu pobjeđivala je ljudskost. Kao liječnik i kao čovjek, imala sam potrebu pomoći svima kojima je pomoć bila potrebna te sam kao asistent na fakultetu i pod granatama održavala vježbe i ispite za studente, a kroz zdravstvenu skrb Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije pomagali smo svima potrebnima bez obzira na vjeru i naciju.

Ona je istinska heroina ovoga vremena pandemije koronavirusa. Zovu je i “žena apaurin”. Alemka Markotić liječnica je koja je svoj život posvetila borbi za zdravlje čovjeka, žena koja je vodila borbu s dvjema epidemijama i prošla ratne strahote. Iako izgleda krhko, ima lavlje srce. Premda su o njoj u posljednje vrijeme napisane tisuće stranica, nadamo se da ćete i u ovom intervjuu koji je dobitnica nagrade Večernjakov pečat dala Večernjem listu BiH pronaći nešto novo o ovoj stručnjakinji. 

Dobitnica ste nagrade Večernjakov pečat za Osobu godine. Vi i Darija Kisić Tepavčević, dvije Sarajke koje su postale stup obrane protiv korone u Hrvatskoj i Srbiji, te Banjolučanin Alen Šeranić u BiH, simbol ste borbe protiv pandemije koronavirusa u regiji. Koliko vas se dojmila nagrada i što ona za vas znači? 

Večernjakov pečat za Osobu godine prestižna je nagrada i iznimno mi je drago i počašćena sam što me moja BiH prepoznala kao osobu koja zaslužuje ovu vrijednu nagradu. Tim više mi je zadovoljstvo što smo kolege i ja dobili nagradu upravo zbog do sada uspješne borbe s novim koronavirusom.

Ono što vas troje dobitnika nagrade povezuje jest činjenica da ste svi vezani za BiH. Što za vas govori ta činjenica i imate li, primjerice, želju da se negdje svi troje sastanete, na nekom sastanku ili seminaru?

Čestitam još jednom kolegama na nagradi, ali i trudu i rezultatima koje su postigli u borbi s COVID-19. Dio onoga što danas jesmo utkano je i kroz život vezan za BiH. Bilo bi mi, naravno, drago, a i vjerujem da ćemo se sresti na stručnim i znanstvenim skupovima jer nas povezuju i srodne struke. Kolege ću rado pozvati na neki od sljedećih skupova koje ću organizirati, kad to okolnosti i epidemiološka situacija budu dopuštali.

S ponosom ističete da vam je BiH druga domovina kojoj puno dugujete. Kažite nam što vas najviše veže za Bosnu i Hercegovinu i na što vas ona asocira?

Vežu me lijepe uspomene, djetinjstvo i mladost s puno dobrih prijatelja, iznimni i dragi učitelji koji su prepoznali i podržali moju strast za znanjem i znanošću, veže me roditeljska kuća i grobovi mojih predaka, i još puno malih i važnih stvari koje čine čovjekov život. Bosna i Hercegovina prelijepa je zemlja s puno dobrih i vrijednih ljudi, koja je, nažalost, imala burnu i tešku povijest.


U svojim medijskim istupima volite spomenuti svoje roditelje. Koliko je njihov životni put sličan vašem, jeste li ga slijedili?

Moji su roditelji bili cijeli život pošteni i marljivi ljudi, iznimno cijenjeni kao vrhunski pravni stručnjaci i kao ljudi u sredini u kojoj su živjeli i radili. Naučili su me da se kroz život treba boriti poštenim radom i znanjem i da će te onda cijeniti i prijatelji i neprijatelji te da se, ako tako radiš, ne trebaš ničega bojati, bez obzira koliko vrijeme i okolnosti bili teški. Trudim se slijediti njihov put.

U BiH ste posebno omiljeni i zbog svoje uloge u ratu opkoljenom Sarajevu. Izlagali ste se pogibelji da biste spašavali ljudske živote. Ponosite li se tim razdobljem života i koliko je on imao utjecaja na vašu osobnost?

Rat je najgore što čovjek čovjeku može napraviti, ali i u tom vremenu pobjeđivala je ljudskost. Kao liječnik i kao čovjek, imala sam potrebu pomoći svima kojima je pomoć bila potrebna te sam kao asistent na fakultetu i pod granatama održavala vježbe i ispite za studente, a kroz zdravstvenu skrb Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije pomagali smo svima potrebnima bez obzira na vjeru i naciju. To vrijeme me očvrsnulo i omogućilo da se u budućnosti lakše i čvršće nosim sa životnim problemima i preprekama i da ih se ne bojim.

Tada se dogodio i prijelomni trenutak u vašem životu. Napustili ste Sarajevo pa ste se preko Ženeve skrasili u rodnom Zagrebu? Možete li nam opisati to razdoblje?

U Ženevi sam bila kratko u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kao gost stručnjak u laboratoriju profesora LeDuca gdje smo završavali zajednički projekt iz Sarajeva. Nakon dolaska u Zagreb kratko sam radila kao medicinski koordinator u Catholic Releif Service te sam provela studiju o pojavi kroničnih bolesti u izbjegličkim i prognaničkim kampovima, koja je objavljena i u prestižnom časopisu Lancet. Uoči rata upisala sam poslijediplomski studij iz medicinske mikrobiologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, u okviru kojeg su mi imunologiju predavali profesori s Imunološkog zavoda u Zagrebu. Tijekom rata u Sarajevu sam započela i specijalizaciju iz kliničke imunologije te sam po dolasku u Zagreb zamolila da u Imunološkom zavodu obavim dio staža vezan za laboratorijsku imunologiju. Imala sam sreću da su moje znanje i rad na međunarodnom projektu u Sarajevu prepoznali kolege u Imunološkom zavodu te je ubrzo uslijedio poziv od akademika Dragana Dekarisa da postanem dio tima. Akademik Dekaris imao je izniman utjecaj na moj znanstveni razvoj, bio je moj mentor na doktoratu, ali i veliki prijatelj i učitelj kojeg sam mogla pitati i za brojne životne savjete i tako je ostalo do današnjeg dana. Jedno vrijeme radila sam i vodila Odsjek za kontrolu kvalitete virusnih cjepiva i interferona, nakon doktorata dobila sam prestižnu stipendiju Američke akademije, zahvaljujući kojoj sam mogla obaviti svoja istraživanja na Američkom vojno-istraživačkom institutu u Fredericku, Maryland. Nakon povratka u Zagreb uspjela sam dobiti projekte Ministarstva znanosti, a i znanstvene novake, koji su bili u većem broju odobravani u vrijeme ministra Primorca te sam uspjela osnovati i svoj tim. Krajem 2005. godine na poziv profesora Lisića prešla sam s timom u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, gdje sam dobila mogućnost kreirati prvi hrvatski laboratorij trećeg stupnja biosigurnosti za rad s opasnim infektivnim uzorčnicima, a i ispuniti jednu od svojih najvećih profesionalnih želja, a to je spojiti rad s bolesnicima i istraživanja u laboratoriju. Ima još puno toga, ali to prelazi okvire ovog intervjua.

Kao specijalistica infektologije, jeste li mogli sanjati da ćete zbog svoga zvanja doživjeti ovoliku popularnost?

Obično stranice dnevnog tiska popunjavaju osobe s estrade i politike. Ne doživljavam to sve skupa kao estradnu popularnost nego kao prepoznavanje prave iskrenosti i želje da se pomogne kojom su stručnjaci diljem svijeta, kao i u RH i BiH strpljivo i predano upućivali ljude kako se zaštiti i preživjeti pošast zvanu COVID-19.

U krizi je ljudima važno da ih vode oni koji znaju kako se nositi s krizom i kako je na kraju pobijediti. Nekoliko puta isticali ste da ovo nije prva epidemija s kojom ste se susretali u karijeri.

Odmah nakon završetka studija medicine na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, 1989. bila sam uključena u istraživanje jedne od najvećih epidemija hemoragijske vrućice s bubrežnim sindromom, tzv. mišje groznice u Bosni i Hercegovini. Tada sam bila zaposlena na Katedri za mikrobiologiju i parasitologiju Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Pokojna profesorica Hlača poslala me kod vrhunske virusologinje dr. Ane Gligić na Torlak u Beograd da naučim dijagnostiku. Tamo je po jednom projektu s dr. Gligić bio vrhunski tim američkih znanstvenika iz Američkog vojno-istraživačkog centra za infektivne bolesti te su odlučili zbog epidemije postaviti projekt u Sarajevu. S domaćim i američkim stručnjacima i znanstvenicima učila sam i radila na projektu, što je bilo iznimno iskustvo, a s profesorima Jamesom W. LeDucom i Thomasom Ksiazekom tijekom cijele karijere surađivala sam i ostala u prijateljskim odnosima. Nakon toga, tijekom rata u Hrvatskoj, kada sam već bila zaposlena u Imunološkom zavodu u Zagrebu, ponovno je izbila epidemija mišje groznice tijekom Domovinskog rata 1995., kada sam uz pomoć prof. LeDuca i kolegice, sada akademkinje Tatjane Avšič Županc iz Ljubljane, uspostavila brzu dijagnostiku ove opasne bolesti. Tada je najveći broj oboljelih bio među hrvatskim vojnicima. Kasnije sam kroz znanstvene projekte u Imunološkom zavodu, a potom od 2005. u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu, uspjela formirati svoj tim koji je godinama već treniran kod nas i u inozemstvu upravo za epidemije prouzročene opasnim uzročnicima. Zahvaljujući kolegi Ivanu-Christianu Kuroltu koji je uspostavio molekularnu dijagnostiku virusa denge i virusa zapadnog Nila, sudjelovali smo i u rješavanju navedenih epidemija u Republici Hrvatskoj, a bili smo se spremni suočiti i s virusom ebole, ako bi se oboljeli pojavili u Hrvatskoj. Kao liječnik sam bila, naravno, angažirana i u liječenju bolesnika s H1N1 gripom tijekom epidemije 2009. pa i ozbiljne epidemije gripe prošle godine. Za vrijeme prijetnje od širenja ptičje gripe bila sam angažirana kao stručnjakinja uime Europske komisije, a na zahtjev kineske vlade, organizirati u Pekingu tečaj o mjerama biosigurnosti i biozaštite.

U kakvoj smo trenutačno fazi glede koronavirusa? Je li došlo vrijeme da popustimo mjere glede socijalne distance, nošenja maski i rukavica? Konkretno, hoćemo li se ovog ljeta moći kupati u moru?

Jednostavne mjere kao što je socijalna distanca, pravilna higijena ruku, nošenje maski prema preporukama gdje je potrebno pokazale su se kao iznimno učinkovite metode u borbi protiv koronavirusa. Trenutačno imamo jako dobru epidemiološku situaciju u Hrvatskoj, ali još svugdje oko nas, uključujući i BiH, bilježimo povremeni porast broja zaraženih. Iznimno je važno biti odgovoran i dalje se pridržavati preporučenih mjera da bi se dobro stanje održalo. Tako će se život moći većim dijelom odvijati normalno, uključujući i kupanje u moru. I svi turisti koji dolaze na more trebaju se ponašati po istom principu i na taj način neće pokvariti odmor sebi i drugima.

Kakva su vaša predviđanja, hoće li se virus vratiti najesen i u kojem obliku?

To nitko ne može točno znati. Već sam više puta istaknula da je važno da se epidemija stabilizira u većini dijelova svijeta i broj oboljelih svede na minimum. Dok god u nekom dijelu svijeta imamo epidemiju u usponu s većim brojem oboljelih, ni ostatak svijeta ne može biti siguran. Ako se situacija do jeseni ne stabilizira u svijetu, možemo očekivati ponovno veći broj oboljelih jer će ljudi ponovno boraviti u zatvorenim prostorima gdje se kapljične infekcije puno lakše prenose. To će biti ponovni izazov i za zdravstvene djelatnike jer se ujesen javljaju brojne infekcije dišnog sustava u odraslih i djece te će trebati dosta znanja i organiziranosti u prepoznavanju slučajeva s COVID-om te puno odgovornosti i discipline cjelokupnog stanovništva da bi se zaraza ograničila. Vjerujem da ćemo s do sada stečenim iskustvom i puno boljim mogućnostima dijagnostike biti i dalje uspješni.

Jesmo li izvukli pouke iz ove pandemije i postali svjesni činjenice da je čovjek jako krhko biće koje može odletjeti u svemir, ali ne može pobijediti sićušni virus?

Čovjek mora biti uvijek svjestan svoje ograničenosti, ali i mogućnosti ako udruži znanje i sposobnosti s drugim ljudima. Zdravstvena i znanstvena zajednica cijelog svijeta udružila se u rješavanju problema s novim koronavirusom i zbog toga su se ipak u kratkom vremenu postigli značajni rezultati i napredak u postavljanju odgovarajućih epidemioloških mjera, liječenju i zbrinjavanju bolesnika, dijagnostici, istraživanjima lijekova i cjepiva. Važno je nikada ne podcijeniti neprijatelja, pa makar bio sićušni, nevidljivi virus. Bilo je i još uvijek ima onih koji negiraju ili ne shvaćaju snagu virusa i time otvaraju prostor za njihov uspjeh u daljnjem širenju.

Svjedoci smo, poglavito mi ovdje u BiH, devalvacije obrazovanja. Koliko je, po vašem mišljenju, za jedno društvo važno ulaganje u obrazovni sustav?

Jedna od najvažnijih stvari za uspjeh i razvoj društva i zadržavanje mladih ljudi u nekoj zemlji je ulaganje u obrazovni sustav. Pri tome nije jedino važno financijsko ulaganje, nego i općenito angažman mladih ljudi, njihova želja za znanjem i prosperitetom, ali i podrška i potpora koju moraju dobiti od roditelja i cijele obitelji, svojih učitelja i društva koje mora podržavati istinske vrijednosti koje dolaze kroz znanje. U BiH je uvijek nedostajalo novca, ali uvijek je bilo entuzijazma koji je s malo financijskih sredstava stvarao vrhunske stručnjake koji su se dokazali u cijelom svijetu.

Približavaju se izbori u Hrvatskoj. Ni vi niste ostali pošteđeni špekulacija, a neki su vas i cijeli Krizni stožer okarakterizirali kao pristaše vladajuće stranke. Politika nam, nažalost, u mnogome kroji sudbinu, što ste i vi i vaša obitelj osjetili na svojoj koži. Jeste li ikada razmišljali aktivirati se u politici?

Politikanstvo oko Stožera ide na dušu onima koji su to činili ili čine misleći da će na taj način ostvariti svoje sitne, ograničene političke interese, no svaki dan svjedok sam da to ne ostavlja dobar dojam među narodom koji je zajedno sa Stožerom učinio da rezultati borbe s koronavirusom u Hrvatskoj budu među najboljim u svijetu. Taj uspjeh nastao je kao rezultat sinergije među stručnjacima, narodom, odgovornom politikom i medijima koji su prenosili prave i pravodobne poruke. Svi koji se trudimo svojim znanjem i sposobnostima napraviti dobro za svoju domovinu dio smo pozitivne politike jedne zemlje, a o profesionalnom angažmanu u politici ne razmišljam.

Vi ste praktična vjernica. Koliko vam je vjera bitna?

Vjera mi daje snagu, smirenje i pouzdanje.

(caritas.ba/vecernji.ba)


long