USKRS - VAZAM


     Uskrsno trodnevlje

Nalazimo se u središtu liturgijske godine, koje se zove Uskrsno trodnevlje. Ono započinje euharistijskim slavljem Večere Gospodnje, sa središnjim Uskrsnim bdijenjem, a završava se drugom Večernjom svetkovine Uskrsa. I zato je dobro za sve posjetitelje mrežne stranice Caritasa BiH uprisutniti najvažnije liturgijske informacije o središnjim svetim danima crkvene odnosno liturgijske godine.

U prikazima rasprava oko svetkovine Uskrsa postalo je jasno kako je stara Crkva slavila blagdan Pashe u cjelovitoj punini samo jedan dan, odnosno jednu uskrsnu noć.

Ono što su prva tri kršćanska stoljeća mislila o sadržaju i dostojanstvu svetkovine Uskrsa, to je sažeto izložio poznati istraživač liturgije Odo Casel u svojoj studiji s naslovom: Način i smisao najstarijeg kršćanskog uskrsnog slavlja (Art und Sinn der ältesten christlichen Osterfeier), i to upravo na hvalospjevan način, kako slijedi: „Blagdan je Uskrsa, dakle, kultni navještaj i uprisutnjenje Kristova djela otkupljenja u smrti i Gospodinovu preobraženju, pobjeda nad grijehom po križu, a s tim i pomirenje između Boga i čovjeka, ali s tim također utemeljenje Crkve, koja se izbavlja Kristovom krvlju i vjenčaje sa svojim zaručnikom: duhom Gospodinovim. Po svemu tome Uskrs je također sakrament prijelaza iz svijeta u život Boga, ulaz otkupljenog čovječanstva u Božje kraljevstvo i vječni život kod Boga. Jednom riječi: Uskrs je misterij kulta Božjeg djela spasenja u Kristu od Crkve. Uskrs je prema tome 'blagdan' u središtu godine, koja u svome toku ocrtava svjetsku godinu, a ta je ponovno stvorena kopija Božje vječnosti.“ Sadržajna je punina uskrsnoga blagdana bila u 4. stoljeću zbog historizirajućeg gledanja i oponašajuće forme prikazivanja, postupno podijeljena na odlomke i prikazana u dijelovima. Dok je slavlje uskrsne noći kao „majka svih bdjenja“ (Augustin) zadržavala do ponoći post i žalost zbog Isusove smrti, a istom onda kad je nastala radost zbog Gospodinova uskrsnuća, razvilo se u 4. stoljeću „sveto uskrsno trodnevlje raspetog, pokopanog i uskrslog Gospodina“. Ta tri dana liturgijska slavlja prikazuju otada u svojoj sredini istinsko godišnje slavlje pashalnog misterija. Nova opća načela o liturgijskoj godini to potvrđuju riječima: „Uskrsno se trodnevlje Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća ističe kao sjajan vrhunac čitave liturgijske godine“ (br. 18). Ono „počinje misom Gospodnje večere, središte mu je Uskrsno bdjenje, a zaključuje se Večernjom nedjelje Uskrsa“ (br. 19).

Potrebno je bilo reformirati slavlje toga trodnevlja u 1600 godina svoje povijesti. Treba se podsjetiti kako je cijelo slavlje uskrsne noći premješteno u ranu zoru Velike subote, te je tako izgubilo zamašnu snagu simbola. Dekretom Kongregacije za obrede od 9.2.1951. godine ponovno je dopušteno „ad experimentum“ za noć prije Uskrsa. Četiri godine kasnije, 16. studenog 1955. godine objavljen je glasoviti Glavni dekret Zbora za obrede o obnovi liturgije Velikog tjedna, koji je bio predzahvat na pokoncilsku liturgiju Rimskog misala iz 1970. godine.

     Slavlje večeri Velikog četvrtka

Židovsko-antička predodžba da dan počinje već predvečerjem toliko utječe na liturgiju, da se svetkovine i nedjelje liturgijski slave već večernjom prethodnoga dana. Stoga nije neobično da također večer Velikoga četvrtka pripada prvom danu uskrsnoga trodnevlja, naime Velikom petku. To je sadržajno također opravdano i sadržajno, jer je Isus na Posljednjoj večeri sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu. I pranje je nogu te večeri jasan znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak Isusove muke.

Taj se dan latinski zove „Feria V in Cena Domini“ (5. dan tjedna Večere Gospodnje) ili također: „5. dan Svetog tjedna“. To se, vjerojatno, odnosi na okolnost, da su prije na taj dan oni vjernici, koji su bili osuđeni na crkvenu pokoru (nazvani također pokornici ili „plačući“) bili ponovno primljeni u crkveno zajedništvo. Njihovo se otpuštanje iz reda pokornika nazivalo također "dan otpuštanja", a ponekad se javlja također ime „Veliki ili Sveti četvrtak“.

Liturgija Večere Gospodnje oblikovana je ponajprije spomenom Isusove Posljednje večere i pritom je izvršena ustanova euharistije, zatim pranje nogu, koje je simbol njegove ljubavi služenja. Na misi večere Gospodnje treba sudjelovati cijela zajednica. Druge mise, bez obzira na biskupovu misu posvete ulja u jutarnjim satima - obično se ne trebaju slaviti.

Već ulazna antifona iz Gal 6,14 naviješta cjelokupnu temu čitavog uskrsnog trodnevlja: „Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.“ Ovdje se spominje pashalni misterij u svome punom smislu i po muci razapinjanja već svijetli radost i klicanje uskrsnuća i otkupljenja.

„Govori se slava. Dok se pjeva pjesan, zvone zvona, a zatim šute do vazmenoga bdjenja, osim ako Biskupska konferencija ili ordinarij, iz pastoralnih razloga nisu drugačije odredili“ (Rimski misal 3). Ta šutnja zvonâ za vrijeme vazmenog trodnevlja doseže barem do karolinškog vremena. Amalar iz Metza (+ oko 850.) vidi u tom izraz poniznosti u nasljedovanju poniženja Gospodinova. Za razliku od zvonâ prikladniji bi bili drveni zvučni instrumenti (čegrtaljke, klepetaljke, lat. crepitacula i tabulae), da se u posljednjim danima Velikoga tjedna prikaže Gospodinovo samoodricanje. Prema drugim autorima „šutnja je zvonâ i umjesto njih upotreba drvenih zvučnih instrumenata konzervativno i čvrsto držano sjećanje na ona vremena, kad su zvona bila još nepoznata u crkvenoj upotrebi“.

Slično kao kod zvonâ na mnogo se mjesta za isto vremensko razdoblje odriče također orgulja, koje su se do kraja srednjega vijeka sve više probijale kao bogoslužni glazbeni instrument. Motivi bi bili isti kao kod odustajanja od zvonjenja zvonâ. S obzirom na ta oba zvučna instrumenta govorilo se o "postu ušiju", kao što se zastiranje križeva i oltarnih slika za vrijeme muke deklariralo kao „post očiju“. S obzirom na orgulje ni stari ni novi Rimski misal ne pozna, doduše, odgovarajuće upozorenje, nego se nalazi samo u jednoj odluci Kongregacije za obrede.

Zborna molitva stavlja u središte ustanovu euharistije kao žrtvu i kao gozbu, pa moli „da iz tog otajstva crpemo ljubav i život“.

Starozavjetno čitanje (Izl 12,1-8. 11-14) izvještava o klanju i objedovanju pashalnog janjeta, čija je krv na dovratnicima i nadvratniku kuća postala znakom izbavljenja za Izrael. Taj noćni objed Izraela u Egiptu uveo je izlaz iz ropstva i onaj red božanskih djela izbavljenja, koja su našla svoj vrhunac u sklapanju saveza na brdu Sinaju.

Pripjevni psalam (116) ne zahvaljuje samo za to povijesno spasavanje Izraela, nego pripjevom: „Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove“ (usp. 1 Kor 10,16), upravlja zahvalu nad „kaležom spasenja“, nad ispunjenjem starozavjetnog uzora u Kristovu pashalnom misteriju, nad Janjetom koje se kolje i oduzima grijehe svijeta (usp. Iv 1,29). Drugo čitanje prihvaća tu misao, u kojoj prema 1 Kor 11,23-26 donosi izvještaj o ustanovi euharistije. Zaključni poklik prije evanđelja prevodi prema evanđelju o pranju nogu, u kojem naviješta „novu zapovijed“: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). Ta biblijska perikopa iz Iv 13,1-15 upućuje na Isusov unutarnji stav: On ne želi vladati, nego služiti. Pranje nogu učenicima, što je zadaća robova kućnim gostima, postaje jasnim znakom da je bezgranična njegova ljubav prema ljudima, i to sve do predanja u smrt na križu.

Gospodinova opomena na kraju te perikope učenicima nečuvena je: „Ako, dakle, ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite, kao što ja vama učinih.“ Od tog Gospodinova naloga i „nove zapovijedi“ (mandatum) dobilo je pranje nogu također latinski naziv: mandatum. Premda se pritom također ponajprije radi o prisutnoj ljubavi nakon simboličnog pranja nogu i ta se mora ostvariti u mnogostrukom i suvremenom služenju braći, tako Crkva nije ipak izgubila iz vida i konkretan biblijski znak svoga Gospodina.

Već u 4. stoljeću susrećemo na Zapadu (s iznimkom Rima) pranje nogu u okviru obreda krštenja. Nakon njegova postupnog nestanka, uvjetovanim širenjem rimske liturgije, ponovno se oživljava u samostanima kao pranje nogu siromasima i samostanskoj braći. Sedamnaesti koncil u Toledu (694.) vrlo odlučno traži, da se na Veliki četvrtak u svim crkvama Španjolske i Galije obavlja taj svečani čin. Svaki bi biskup ili svećenik morao po Kristovu primjeru prati noge svojim podanicima. U Rimu je taj obred posvjedočiv od 12. stoljeću Misal pape Pija V. (1570.) predviđa pranje nogu za kraj misnog slavlja, ali Novo uređenje Velikoga tjedna iz 1955. godine stavlja ga iza evanđelja i propovijedi. Tako je ostalo i u Misalu iz 1970. godine. Prije reforme iz 1955. god. taj je obred bio propisan samo za biskupske i opatijske crkve, ali nova odredba misli na sve crkvene zajednice, ako „to preporuča pastoralni razlog“.

Obred je jednostavan: "Poslužnici dovode izabrane muškarce k sjedalima pripravljenim na zgodnom mjestu. Tada svećenik (skinuvši, ako je potrebno, misnicu) pristupi svakom pojedinom te mu vodom polije noge i obriše uz pomoć poslužnika" (Rimski misal 6). Tradicionalni broj dvanaest, što ga je obnovljeni obred iz 1955. god. još čvršće zadržao, više se ne nalazi u novom Misalu. Za vrijeme pranja nogu pjevaju se neke od u Misalu navedenih antifona, ukupno šest, ili druge prikladne pjesme. Budući da se ne govori Credo, odmah slijedi Sveopća molitva.

Za vrijeme priprave darova „mogu vjernici u prikaznoj povorci donijeti darove za siromahe“ (Rimski misal 9). Takva djelotvorna ljubav prema bližnjemu, na koju također potiče u Misalu predviđeni himan „Sve nas sabra sad u jedno ljubav Krista“ zajedno s pripjevom: „Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog“, jedna je od mogućih konkretizacija simboličnog pranja nogu. Svake se godine dobrim razlozima poticalo da se za vrijeme mise održi akcija posta za potrebe naroda („Misereor“) - za one koji nisu mogli sudjelovati.

Predslovlje slavi ustanovu euharistijskog slavlja, koje je Krist ustanovio te večeri. Euharistijska molitva I., koja se može slobodno odabrati, predviđa za tu večer poseban umetak, u kojem se upućuje na Kristovu ustanovu i njegovu samožrtvu. U uvodu za Kristove riječi ustanove nad kruhom, izričito se naglašava: „To jest danas.“

Poslije popričesne molitve za bogoslužje se Velikoga petka prenose u svečanoj procesiji prethodno konsekrirani darovi u svetohranište sporednog oltara iz kapele. Glavni se oltar ogoli (denudatio altaris). Zaključno se klanjanje Presvetom treba zadržati prema mogućno­sti, poslije ponoći, svakako bez ikakve svečanosti. Taj običaj ima vrlo staru povijest, koja seže do u 2. stoljeće. Već Irenej Lionski (+ oko 200.) govori o tome da su neki postili 40 sati prije Uskrsa, dakle (zaokruženi) broj sati Kristova počivanja u grobu, što potvrđuje Augustin. S tim postom, koji je prema drugim svjedočanstvima bio povezan također s molitvenim bogoslužjem, htjelo se u smislu Lk 5,35 odavati počast „uzetom zaručniku“. U 10. stoljeću nastao je, prije svega u Engleskoj, običaj da se nakon klanjanja križu na Veliki petak zamotava u rubac propelo ili skinuti corpus i polaže u simboličan grob. U nekim krajevima dodavalo se konsekrirane hostije. S tim svetim grobom povezalo se kasnije, također, oponašano prikazivanje događaja uskrsnuća, tzv. vazmene igre. Također novija, često dramatično oblikovana slavlja uskrsnuća imala bi ovdje svoje porijeklo.

Kad se prihvatilo da se slavlje uskrsne vigilije premjesti u jutro Velike subote (pogledaj kasnije c), 40-satna je molitva mogla početi već uvečer Velikog četvrtka, da bi se broj 40 sati mogao čvrsto držati do uskrsne liturgije. Sama je Kongregacija za obrede podnosila da se ono mjesto prethodno konsekriranih darova označavalo kao "sveti grob". Treba i to spomenuti da postoji još jedna druga forma 40-satne molitve kao štovanje Oltarskog sakramenta izvan vazmenog trodnevlja (prvi put posvjedočiva za 1527. god. u Milanu).

Ugledni istraživač liturgije J. A. Jungmann misli uz to „da bi obje forme bile samo od koristi za razmišljanje osnovnih misli i uranjanje u tajnu otkupljenja najdublje točke slobodnog poniženja Bogočovjeka“.

     Liturgija Velikog petka

Veliki petak je Kristov dan smrti (14. nisan, koji je tada bio petak) i oduvijek dan žalosti i supatničkog posta, nazvan također post žalosti. Već su se u najstarije vrijeme Isusove riječi o vremenu u kojem učenici poste, jer im je zaručnik bio uzet (Mt 9,15; Mk 2,20; Lk 5,34f), odnosile na dane smrti i na Kristov grobni mir. Taj je post žalosti bio tako duboko ukorijenjen u svijest stare Crkve da ga se na Zapadu katkad prenosilo čak na sve petke i subote tijekom godine. Najstarija svjedočanstva za post na Veliki petak i Veliku subotu sežu do u 2. stolječe (apokrifno Hebrejsko evanđelje i Irenej iz Liona). Pritom se radio o „punom postu, pri kojem se ne smije uživati ni najmanje jela i pića. Kršćani su, dakle, morali do Pashe provoditi 40 sati ili čak dva cijela dana bez jela i pića. Potvrdu za to shvaćanje donosi Hipolitovo Crkveno uređenje, da ona dopušta na petke kruh i vodu kao iznimku za bolesnike i trudnice“. Papa Inocent I. obrazlaže to mišljenje da su već apostoli na taj „biduum“ držali post žalosti. S obzirom na tu časnu tradiciju razumljivo je da današnja Crkva također čvrsto drži Veliki petak kao dan posta i odricanja.

Dok su se prva kršćanska stoljeća odricala posebne liturgije Velikog petka, dotle su se u 4. stoljeće razvile različite forme neeuharistijskog bogoslužja. Hodočasnica Eterija izvještava iz Jeruzalema oko 400. god. da su se ondje na Golgoti okupljali kršćani prije podne i častili Kristov križ, što ga je ponovno pronašla carica Helena 320. god., isto su tako rano poslije podne dolazili na bogoslužje riječi s čitanjem povijesti muke. Upravo se u Jeruzalemu očituje težnja da se Kristov događaj na pravom mjestu i pravovremeno ponovno oblikuje u liturgiji, te da se tako duboko utisne u svijest vjernika. U tom je pogledu bogoslužje Velikoga tjedna u Jeruzalemu postalo primjerom za Zapad.

Na Zapadu se najprije zadovoljilo bogoslužjem riječi, kako ga Augustin potvrđuje za sjevernu Afriku, pri čemu su važnu ulogu igrali prije svega izvještaj o muci i psalmi, koji se odnose na Kristovo trpljenje. Ondje gdje su mjesne Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa, kako je to posvjedočivo npr. za Rim u 4. stoljeću (poklon carice Helene), razvilo se također ondje već rano čašćenje Križa. O rimskom bogoslužju Velikog petka 7. stoljeća znamo točnije tijek: papa je išao bosonog s relikvijama Križa u procesiji od lateranske bazilike prema crkvi, koju je sagradila carica Helena, tj. crkva Svetog križa u Jeruzalemu. Tu je relikvije Svetog križa častio ne samo kler, nego također cijela zajednica, dok su ujedno čitana dva starozavjetna čitanja i izvještaj o muci po Ivanu. Svečana molitva vjernih zaključivala je prvobitno to bogoslužje riječi, dok još u 7. stoljeću nije pridošla pričest vjernika. Tu su rimsku liturgiju preuzeli u 8. stoljeću Franci i dalje je izgradili u smjeru snažnijeg dramatskog učinka. Oko sredine 10. stoljeću napisali su benediktinci samostana sv. Albana u Mainzu dalje oblikovanu liturgiju Velikoga petka u takozvanom Rimsko-germanskom pontifikalu, nazvan također Pontifikal iz Mainza. Ta je liturgijska knjiga stigla u 10. stoljeću u Rim, koji je tada vrlo nisko pao i utjecala je sa svoje strane ponovno mjerodavno na tamošnju liturgiju.

U tijeku srednjeg vijeka nastala je najprije iz vrlo jednostavnog pričesnog slavlja vjernika Missa praesanctificatorum (Misa pretposvećenih darova), pošto su preuzeti neki dijelovi euharistijskog slavlja, ali svakako bez presudne euharistijske molitve. Rijetko primanje pričesti u srednjem vijeku vodilo je k tome da je naposljetku samo još svećenik komunicirao na Veliki petak. Tridentinski misal iz 1570. god. preuzeo je taj običaj kao propis i tako mu je dao važnost za gotovo 400 godina. U narodu se govorilo o „razorenoj“ ili „zbunjenoj“ misi.

Novo uređenje iz 1955. godine zadržalo je, doduše, tradicionalna tri dijela: službu riječi, klanjanje križu i slavlje pričesti, ali neke obrede i rubrike, posebno kod slavlja pričesti, ponovno je napustilo, među ostalim zabranu pričesti vjernika. Reforma Misala iz 1970. godine preuzela je u bitnom tu reformu.

To vrijedi također za vrijeme bogoslužja, koje se od starine pa do u visoki srednji vijek orijentiralo na vrijeme Kristove smrti popodne oko tri sata. U kasnom srednjem vijeku, kada je praksa posta sve laksnija zadržala se, doduše, na formalistički način odredba da se bogoslužje smije slaviti istom nakon devetog časa oficija (15 sati), ali se taj deveti čas i s tim liturgija Velikoga petka premjestila već na prijepodne. To je uređenje primljeno u Misal iz 1570. god., pošto je Pio V. četiri godine prije toga s vrlo sumnjivim obrazloženjem zabranio sva misna slavlja poslije podne i navečer. Dekret reforme iz 1955. godine. vidio je u tom premještanju štetu za „liturgijski osjećaj“ vjernika i preuzeo je ponovno izvorno vrijeme, kako se to odredilo: „Na Veliki petak drži se liturgijsko slavlje popodne, i to oko tri sata. Ako dušobrižnički razlozi preporučuju, smije se izabrati također i kasnije vrijeme, ali ne nakon šest sati.“ Novi je Misal također preuzeo tu odredbu, ali bez onoga da kod pastoralno uvjetovanog kasnijeg slavlja odredi vremensko ograničenje. Ovdje se misli prije svega na one zemlje u kojima Veliki petak nije neradni dan pa vjernici moraju tijekom dana obavljati svoj posao.

Nadalje treba opisati bogoslužje Velikoga petka prema novom Misalu iz 1975. godine, odnosno njegovom drugom hrvatskom izdanju iz 1980. godine. Ono se više ne slavi u crnom ruhu, nego u crvenom liturgijskom ruhu. To je boja mučenika, koji u Kristu imaju pred očima svoj prauzor i uzor, te u čijoj poslušnosti do smrti vide izvor svoga vlastitoga predanja i svoga trijumfa.

     Služba riječi

Svećenik i njegova pratnja upute se prema oltaru, koji nije ničim pokriven. Prostru se pred njim ničice (lat.: prostratio) ili kleknu i tako ostanu neko vrijeme u tihoj molitvi. Takozvani prostratio preuzet je u liturgiju iz ceremonijala bizantskog carskog dvora, ali ga susrećemo također već u Starom zavjetu. Činjenica da se jedna tako stara tradicija velikom snagom znaka sačuvala upravo na Veliki petak do našega vremena, a to potvrđuje od A. Baumstarka eruirani „zakon očuvanja starog u vremenu velike liturgijske vrijednosti“.

Nakon prostracije svećenik govori sa sjedala jednu od dviju u Misalu predviđenih molitava. Kao prvo čitanje slijedi četvrta pjesma o Sluzi Božjem prema Iz 52,13-53,12, koja se odvajkada shvaćala kao opis Kristove otkupiteljske muke. Psalam 31 kao pripjevni psalam ne postaje samo izričaj jadikovanja, nego također pouzdanja u „vjernog Boga“. Drugo čitanje je hvalbenica zbog „uzvišenog Velikog svećenika“, koji „posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja“ (Heb 4,14-16; 5,7-9). Pjesma prije evanđelja, koja uvodi u evanđelje, sadrži klasično mjesto o Kristovu pashalnom misteriju, u kojemu se ne govori samo o Isusovoj poslušnosti do smrti, nego također o njegovom uzvisivanju. Zaključni izvještaj o muci po Iv (18,1-19,42) treba se na isti način navijestiti kao na Cvjetnicu, tj. bez svijećnjaka i kađenja, bez pozdrava naroda i znamenovanja knjige. Navjestitelj je, ako je prisutan, đakon, inače svećenik. Ali muku mogu s podijeljenim ulogama čitati ili pjevati također laici, „no riječi Kristove, ako je moguće, neka budu pridržane svećeniku“ (Rimski misal, Cvjetnica 22), jer on u liturgiji vrijedi kao Kristov predstavnik. Nakon povijesti muke slijedi prema mogućnosti kratka homilija, a „na kraju može svećenik pozvati vjernike da kratko vrijeme provedu u molitvi“ (Rimski misal 9).

Zaključna velika sveopća molitva starokršćanski je prakamen, koji se sačuvao do naših dana, dok je u starom Rimu kod svakog euharistijskog slavlja uobičajena vjernička molitva, nazvana također sveopća ili vjernička molitva, kroz mnoga stoljeća pala je u zaborav i tek je Drugim vatikanskim ponovno uvedena. Radi se o deset molitvenih nakana, koje zadržavaju onu temeljnu strukturu, koja vrijedi također za ponovno uvedenu vjerničku molitvu misnog slavlja: „za svetu Crkvu, za one koji s vlašću nama upravljaju, za one što ih tište razne nevolje, kao i za sve ljude i za spasenje svega svijeta“ (SC 53).

U pojedinim se moli za svetu Crkvu, za papu, za sve redove vjernika, za katekumene, za jedinstvo kršćana, za Židove, za one koji ne vjeruju u Krista, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za ljude u potrebi. Usporedi li se ta vjernička molitva s ranijom, onda se vidi i veća nategnutost i obazrivo formuliranje u molitvama za Židove i (ranije nazivane) „heretike“ i „šizmatike“. Svećenik može iz sveopće molitve izabrati one, koje bolje odgovaraju mjesnim prilikama" (Rimski misal 13). „U velikoj javnoj potrebi može mjesni ordinarij dopustiti ili odrediti da se doda posebna nakana“ (Rimski misal 12).

Kod pojedinih molitava svećenik govori (pjeva) najprije „poziv na molitvu, kojim se izražava nakana“, a onda nakon tihe molitvene stanke, molitvu. Naslijeđeni običaj da vjernici nakon poziva na molitvu na đakonov poziv prignimo koljena kleče, a na njegov ponovni poziv ustanite ponovno ustaju, može se zadržati.

Drugi glavni dio liturgije Velikoga petka tvori klanjanje svetom križu.

     Klanjanje svetom križu

Najprije se križ svečano pokaže vjernicima (podizanje Svetog križa). Za to postoje dva oblika, od kojih se treba izabrati onaj „koji je prikladniji“. Kod prvog (tradicionalnog) oblika zastrti križ nosi jedan od liturga suslavitelja, kojeg prate dva ministranta sa zapaljenim svijećama, prema oltaru i predaje ga svećeniku. On otkriva križ u tri dijela, pri čemu svaki put zapjeva poziv na otkrivanje Svetog križa (ranije u triput rastućem tonu): „Ecce lignum crucis... Evo drvo križa, na kome je visio Spas svijeta.“ Zajednica odgovara: „Dođite, poklonimo se“ i kleče uz tihu molitvu. Tada se otkriveni križ postavi na ulazu prezbiterija ili na drugo prikladno mjesto u proširenom vidiku zajednice ili ga drže dva ministranta, a zatim počinje klanjanje Križu.

Kod drugog načina pokazivanja križa svećenik se uputi sa svojom pratnjom prema ulazu u crkvu. Tu uzima nezastrti križ i nosi ga u procesijskom ophodu prema svetištu. Na tom putu triput stane, zapjeva u stanovito vrijeme poziv na otkrivanje Svetog križa. Sve dalje kao kod oblika 1.

Tad pristupaju kler i vjernici klanjanju Svetom križu, poklone se (na jedno koljeno) ili poljube križ, ili ga počaste nekim drugim znakom. Zajednica ili kor pritom pjeva stare dostojne ili ganutljive pjesme, npr. antifona Tvome križu klanjamo se, Gospodine... (sada na prvom mjestu u Misalu), prijekori (improperiji) i himan (pjesan) koji potječe iz 6. stoljeća Pange, lingua, gloriosi proelium certaminis (Usta moja opjevajte sretno svršen slavni boj) s antifonom Crux fidelis (Križu sveti). Prvospomenuta antifona može se posebno pažljivo slušati svojim tekstom kao i svojom melodijom u gregorijanskom koralu, jer u oboma se već probija uskrsna radost: „Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelom svijetu.“ Melodija u gregorijanskom koralu sadrži na početku jake odjeke onih iz Tedeuma.

     Sveta pričest

Nakon klanjanja Križu oltar se pokrije oltarnikom i postavi se Misal i tjelesnik (korporal). Sveto otajstvo se donese iz mjesta pohrane i svećenik poklecanjem iskazuje poštovanje. Poslije toga slijedi Oče naš s embolizmom i aklamacijom naroda. Poslije kratke pripravne molitve svećenik podigne hostiju i govori kao obično: „Evo Jaganjca Božjeg...“, blaguje Tijelo Gospodinovo, a zatim ga dijeli također zajednici. Čestičnjak s preostalim hostijama odnosi se natrag ili se pohrani u svetohranište. Poslije tihe molitvene stanke slijede popričesna molitva i molitva nad narodom. Popričesna molitva zahvaljuje za novi život, što nam ga je Otac darovao „smrću i uskrsnućem“ svoga Sina, te tako opet izražava jedinstvo pashalnog misterija. Molitva nad narodom, pri kojoj svećenik ispruža ruke nad zajednicom, spominje također smrt i uskrsnuće u jednom dahu i moli za Božji narod „oproštenje i utjehu“, učvršćenje vjere u vječno otkupljenje.

     Uskrsna noć i Nedjelja Uskrsa

Velika je subota bila u staroj Crkvi kao dan Kristova grobnog mira bez vlastite liturgije. Bio je to dan strogog posta žalosti, zbog čega su misli vjernika bile intenzivno posvećene Kristovoj smrti i mirovanju u grobu. Žalošću i postom bio je prožet, također, kao što smo već prethodno vidjeli, i prvi dio vazmene vigilije. Istom se u krsnom i euharistijskom slavlju poslije ponoći žalost izmijenila u radost.

Mnogima je danas nerazumljivo kako je u rimskoj liturgiji moglo doći do toga da je „majka svih svetih vigilija“ do 1951. god. bila premještena na ranu zoru Velike subote, te je tako zamašno gubila svoju snagu simbola. Pita se kako je mogla od svečanog slavlja uskrsne noći postati liturgijom klera usred vremena Kristova mirovanja u grobu, koju je posjećivalo samo malo vjernika? Ovo je pitanje vrijedno da mu se makar i kratko, posveti povijesni prikaz.

Čini se da je još krajem 4. stoljeća uskrsno bdjenje iziskivalo cijelu noć, tako da se drugo bogoslužje nije održavalo na sam dan Uskrsa. Ipak se tu i tamo pojavljuje opomena da se slavlje ne završi prije ponoći. Već krajem 6. stoljeća postaje jasno da se misa bdjenja pred ponoć primiče kraju i da se na nedjelju Uskrsa održava vlastito misno slavlje. Sredinom 8. stoljeća to je premještanje tako daleko napredovalo da je misa bdjenja smjela početi nakon pojavka prve zvijezde. Liturgijsko-povijesni izvor iz 9. stoljeća (Ordo iz Einsiedelna) kao početak naziva misom bdjenja vrijeme devetog časa, dakle oko 15 sati. To uključuje da su premještani dijelovi slavlja bdjenja počeli već oko podne. Ovim je bilo postignuto propisano vrijeme za mise posta srednjega vijeka: one su smjele početi istom „post nonam“, dakle oko 15 sati. Kad su u 14. stoljeću odredbe o postu bile sve više ublaživane, tad je crkveno pravo dozvoljavalo da se deveti čas moli već u jutarnjim satima i da se spajaju mise posta. Ta je naredba zatim, također, preuzeta za vazmenu misu bdjenja, no, to znači da se liturgiju bdjenja, koja prethodi još ranije držalo, tj. u ranu zoru. U Misalu pape Pija V. iz 1570. godine ta odredba ne samo da nije bila dozvoljena, nego je isti papa već 1566. godine bulom Sanctissimus generalno zabranio sve večernje mise i mise o ponoći.

Tako je došlo to su stariji među nama još doživjeli s čuđenjem da je uskrsna svijeća bila zapaljena u trenutku između dvostrukog „Lumen Christi“ i nošena k oltaru, kad su već svijetle zrake sunca ispunjavale kuću Božju. Uskrsni je aleluja odzvanjao i uskrsna je poruka naviještena u Službi riječi i predslovlju, ali se kuća Božja napuštala sa sviješću da korizma završava istom o podne. Zbog toga su obje prožete liturgijskim duhom prilično trpjele. Sve je to bilo vrlo daleko od onoga iz ranog vremena, koje jedan ekspert povijesti liturgije ovako opisuje: „U velikim antitezama između noći i jutarnjeg svjetla, posta i euharistijske gozbe, žalosti i blagdanske radosti doživljena je bezuvjetno suprotnost između smrti i života, zalaska i uskrsnuća, sotone i Kyriosa, starog i novog eona.“

Tim više su se mnogi obradovali kad je papa Pio XII. dozvolio dekretom Zbora za obrede od 9.2.1951. godine najprije ad experimentum za jednu godinu, da se bogoslužje uskrsnog bdjenja ponovno prenese u uskrsnu noć, jer su kratko vrijeme prije toga neke biskupske konferencije, a i neki drugi gremiji, postigli to premještanje. Tada je istovremeno obred nategnut i djelomično nanovo oblikovan. Ono što je najprije bilo dozvoljeno kao eksperiment, postalo je već više puta spominjanim novim uređenjem Velikoga tjedna od 16.11.1955. godine - općim zakonom. Rimokatolička je liturgija ponovno našla izgubljeno blago. Korištenjem višegodišnjih iskustava mogao je tada Misal iz 1970. godine to slavlje vazmene noći dalje oplemeniti i dati mu središnje mjesto u vazmenom triduumu. Pridodana načela Misalu o crkvenoj godini razgrađuju ga ovim riječima:

„Te noći Crkva u bdjenju iščekuje Kristovo uskrsnuće, a u sakramentima ga slavi. Zato cjelokupno slavljenje ovoga svetog bdjenja valja održavati noću: ili će započeti nakon što padne noć ili će završiti prije zore nedjelje“ (br. 21).

Liturgija uskrsnog bdjenja sastoji se od:

a) službe svjetla,

b) službe riječi,

c) krsne službe,

d) euharistijske službe.

Kod službe svjetla upute se u bijelom ruhu svećenici i asistencija s uskrsnom svijećom prema ognju pred crkvom. Oko ognja se po mogućnosti okupi također zajednica. Ondje gdje takvu vatru nije moguće paliti pred crkvom, može se na ulazu crkve pripraviti neku drugu prilagođenu mogućnost. Nakon pozdrava i kratkog uvoda svećenik blagoslovi oganj i moli neka Bog ražari u nama težnju za neprolaznim svjetlom. Stara rimska liturgija nije isprva poznavala takav blagoslov ognja. „On je naprotiv franačkog porijekla i čini se da je od početka imao zadatak poganskog proljetnog ognja, što su ga palili na čast Vuotana ili bilo kojeg drugog poganskog božanstva da bi postigli napredak i uspjeli poljski plodovi. Taj običaj ognja potisnut je crkvenim sakramentalom.“ Na to pogansko porijeklo smjeli bi se vratiti također još neki poganski običaji, koji su se sačuvali na više mjesta sve do današnjega dana. „Tako se na primjer od zapaljenih komada drveta prave mali križevi, koji se zabadaju po poljima ili se pepeo spaljenih komada drveta posipa po poljima“ (isto). Također je čvrst i onaj stari običaj, da se taj oganj po mogućnosti zapali iz kamena, a on potječe od starogermanske i antičke predodžbe. Srednji je vijek vidio u tome upućivanje na Krista, „ugaoni kamen, koji je udarcima križa oboren i izlio nam Duha Svetoga“.

Uskrsna svijeća ima svoje najstarije korijenje sigurno od početka u običaju, koji je postojao u Rimu i drugdje da se uskrsna noć osvijetli mnogobrojnim svjetiljkama. U njima se gledalo simbol Gospodina, koji je uskrsnuo od smrtne noći. Od prvotno dvije svijeće visine čovjeka nastala je naposljetku jedna, kojoj galska liturgija posvećuje poseban blagoslov i kojoj je alegorijsko oblikovanje radosti galskih i franačkih teologa pridonijelo daljnje simbolom obogaćene elemente. Pojedinosti bi nas u okviru ove knjige kod razjašnjavanja njihovog povijesnog razvoja odvele predaleko, stoga ćemo opisati samo današnji obred.

Celebrantu se prepušta sloboda hoće li i u kojem opsegu ugraditi simbole u službi svjetla. Sastoje se u tome, da celebrant pisaljkom urezuje u uskrsnu svijeću križ i pritom govori: „Krist jučer i danas, početak i svršetak.“ Iznad toga urezuje prvo, a ispod toga zadnje slovo grčkog alfabeta i govori: „Alfa i Omega.“ Riječima „Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen.“ Zatim urezuje između krakova križa pojedine brojeve tekuće godine. Na njihovim krajevima sjecištu zabada se pet zrna tamjana i zatvaraju se crvenim voštanim čavlom. Svećenik pritom govori: „Po svojim svetim ranama (1), slavnim (2), čuvao nas (3) i sačuvao (4) Krist, Gospodin. Amen (5).“ Nato svećenik zapali uskrsnu svijeću i govori: „Svjetlo slavno uskrsloga Krista. Raspršilo tmine pameti i srca.“ Đakon ili svećenik podigne tako ukrašenu uskrsnu svijeću i zapjeva: „Lumen Christi - Svjetlo Kristovo.“ Svi odgovaraju: „Deo gratias - Bogu hvala.“ Iza đakona s uskrsnom svijećom pođe procesija u crkvu. Na ulazu (odnosno u sredini, ako se blagoslov ognja obavio na ulazu) uskrsna se svijeća podiže po drugi put i pjeva „Lumen Christi“. Tada svi suslavitelji pripale svoje svijeće na plamenu uskrsne svijeće. Pred oltarom se treći put podiže uskrsna svijeća i pjeva se „Lumen Christi“. Nato se upale sva svjetla u crkvi. Procesija iza uskrsne svijeće puna je dojmova i simbola. Ipak se kao sama nameće riječ Kristova iz Iv 8,12: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ Uskrsna svijeća ujedno podsjeća na ognjeni stup u kojem je Jahve noću išao pred Izraelom, kojega je izbavio iz ropstva i pokazivao mu put u slobodu (usp. Izl 13,21).

Uskrsna se svijeća postavi na svijećnjak u svetištu i pokadi se. Zatim slijedi svečani Uskrsni hvalopsjev (praeconium paschale), s početnom latinskom riječi nazvanoj također „Exsultet“, dok vjernici stoje i u rukama drže zapaljene svijeće. Taj himanski hvalospjev još nepoznatog autora obogaćen je obiljem mislî Ambrozija i Augustina, a djelomično poseže još za starijim tekstovima. Tome pripada ponajprije „najstariji poznati hvalospjev na kršćansku uskrsnu noć“ iz prve polovine 4. stoljeća, a susreće se u najstarijim homilijama Asteriosa Sophistesa i sam je ponovno ovisan od židovske teologije i liturgije pashe. Također je na taj hvalospjev utjecao obred paljenja i pozdrava svjetla (lucernarium), koji je imao svoj uzor u židovskoj i antičkoj kulturi.

Njegov je današnji oblik nastao, vjerojatno, početkom 7. stoljeća u galskom liturgijskom području. Exsultet se može izvesti u duljem i kraćem obliku, ako to biskupske konferen­ci­je smatraju za dobro, a prate se aklamacijama zajednice. Počinje pozivom na kličuću radost upravljenu korovima anđela, zemlji „obasjanoj blijeskom“ i preobučenoj Majci Crkvi, koja sja „s tolikoga svjetla“ i prelazi u oblik predslovlja. Crkva u obliku predslovlja slavi Kristovo otkupiteljsko djelo i pjeva uskrsnoj noći Kristova otkupiteljskog djela i Kristovu uskrsnuću. Pogled se upravlja Božjem djelu oslobođenja sinova Izraelovih, koje je iz egipatskog ropstva vodio na slobodu kroz valove Crvenoga mora. To Božje djelo spasenja postaje simbolom Kristova pashalnog misterija, koji u novim izrazima i slikama slavi tekst da bi zatim u čuđenju kliknuo: „O, neshvatljive li ljubavi Očeve... O, zaista potrebna Adamova grijeha... O, sretne li krivice... O, zaista blažene noći...“ Naposljetku se himan okreće ganutljivim riječima uskrsnoj svijeći kao simbolu nevidljivoga Gospodina, „a to je Krist Uskrsnuli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku“.

Budući da je taj Exsultet vrhunac uskrsnog proglasa, pitalo se s dobrim razlozima ne bi li bilo pogodnije da ga se uvrsti istom poslije službe riječi neposredno prije krsne službe.

     Služba riječi

Ukupno se naviješta devet biblijskih čitanja, a od toga dva iz Novog zavjeta (poslanica i evanđelje). Zbog pastoralnih razloga može se broj starozavjetnih čitanja u krajnjem slučaju smanjiti na dva, ali se ipak pritom mora uvijek zadržati čitanje o prijelazu preko Crvenoga mora zbog svog karaktera kao uzora pashalnog misterija. Nakon sedam starozavjetnih čitanja slijedi u stanovito vrijeme responzorij i jedna molitva. Nakon molitve iza sedmog čitanja upale se svijeće na oltaru, a svećenik zapjeva Slavu, u koju upadaju crkvena zvona. Nakon blagdanske zborne molitve („...ti ovu presvetu noć obasjavaš slavom Gospodnjeg uskrsnu­ća...“) slijedi poslanica Rim 6,3-11, u kojoj se govori o našoj sudbini i zajedničkom životu s Kristom snagom krštenja. Nakon čitanja svi ustanu i prvi put nakon dugih i ozbiljnih tjedana korizme ponovno odzvanja aleluja. Mnogima će biti žao što svećenik ne pjeva više kao prije u tri rastuća tona i da to zajednica ponavlja. Ali i samo jednom pjevana melodija u svojoj osobini i u svome bogatstvu još je ganutljivija za svakoga, koji je u vjeri suslavitelj Kristove muke i uskrsnuća. „Taj se aleluja diže teškim mahanjem krila. Uzdiše se iz Adamova groba i nosi na svojim krilima Kristove kapi krvi. To je svadbena pjesma pashalne noći, koja u zagrljaju dana uskrsnuća polagano postaje svijetla. No, sve su to samo riječi. Prvi je aleluja vazmene noći misterij i neizreciv kao i svi misteriji. Kao taj aleluja i cijeli je Kristov život: nježna, zadržavajuća pjesma radosti, koja usred noći muke pozdravlja vrijeme izlaska vječnoga dana.“ Zaključni psalam 118 s trostrukim aleluja kao psalmodijski pripjev postaje blagdanskom zahvalnicom za spasenjski događaj uskrsnuća: „Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!“ Evanđelje je različito u tri godine čitanjâ, te se tako tekstovi uskrsnuća svih sinoptika glasno pročitaju. Nakon homilije slijedi krsna služba.

     Krsna služba

Svećenik se s poslužnicima uputi prema krsnom studencu, ako se on, kao što je to poželjno, nalazi vjernicima na vidiku; „inače se posuda s vodom smjesti u svetište.“ Budući da je uskrsna noć odvajkada bila u Crkvi povlašteni termin krštenja, i danas je, također, poželjno da se u granicama krsnog slavlja također podjeljuje stvarni sakrament. U tom se slučaju krštenici prozivaju i predstavljaju zajednici. Nakon kratkog uvoda pjevaju se skraćene litanije svih svetih, a pritom se mogu također dodati imena naslovnika crkve, zaštitnika mjesta i zaštitnika krštenikâ. Kod zaključnog blagoslova krsne vode svećenik zaroni uskrsnu svijeću jedanput ili triput u krsnu vodu i pritom govori: „Molimo te, Gospodine, da po tvome Sinu siđe u ovu vodu sila Duha Svetoga.“ Krštenje se podjeljuje nakon odricanja od sotone i nakon obnove krsnih obećanja. Svećenik odraslom kršteniku, kojeg je krstio, zaključno podjeljuje potvrdu ako biskup nije nazočan. Ako se ne podjeljuje krštenje i ako se, također, ne blagoslivlja krsna voda, tada slijedi samo blagoslov vode (blagoslovljena voda, uskrsna voda). Nakon ponovne uspostave slavlja uskrsnog bdjenja 1951. godine na tom se mjestu predviđa obnova krsnih obećanja, dakle odricanje i krsna ispovijest. Na pitanja svećenika vjernici odgovaraju s „Odričem“ i „Vjerujem“. Nakon toga slijedi škropljenje zajednice blagoslovljenom vodom, a pri tome se pjeva antifona „Vidi aquam“ ili neka druga krsna pjesma. Škropljenje je zajednice s vodom stara forma sjećanja na krštenje, koja i dalje živi u nedjeljnom „Asperges“. Sveopćom se molitvom završava taj dio liturgije uskrsnoga bdjenja.

     Euharistijska služba

Kod prinošenja darova preporuča se da novokrštenici ili učenici prinesu na oltar kruh i vino. Predslovlje postaje zahvalnim hvalospjevom Isusu Kristu, našem žrtvovanom uskrsnom Jaganjcu: "On je naime pravi Jaganjac koji oduze grijehe svijeta. Svojom smrću on je uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život." U Euharistijske molitve I.-III. Njemačkog misala (i u I. Hrvatskog misala) uvršteni su posebni uskrsni tekstovi, koji se mole od uskrsnog bdjenja do Bijele nedjelje. U njima se ne razmišlja samo o uskrsnom spasenjskom događaju, nego se također izgovara molbenica za one, "koje si udostojao iz vode i Duha Svetoga iznova roditi dajući im oproštenje sviju grijeha". U obredu se mira kod uvoda spominje onaj pozdrav mira kojim je Isus pozdravio svoje učenike uvečer, na dan uskrsnuća. Liturgija se uskrsnog bdjenja zaključuje svečanim trostrukim zaključnim blagoslovom i otpusnim zazivom obogaćenim dvostrukim aleluja.

     Uskrs - Vazam: Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Nedjelja Gospodnjega uskrsnuća prvobitno nije imala vlastitu liturgiju, kao što je u povijesnom dijelu bilo jasno, jer se bogoslužje uskrsnog bdjenja protezalo do rane zore. Nakon ponovnog uvođenja slavlja vazmenog bdjenja moramo u tom euharistijskom slavlju gledati pravu blagdansku misu, iako se ona slavi prije ponoći. Novi Misal dodaje toj tvrdnji: „Tko god sudjeluje u noćnoj misi, može se ponovno pričestiti na drugoj misi na dan Uskrsa.“ Isto vrijedi za celebriranje. U mnogim zemljama zemaljskog kruga postoji bojazan da bi se danja misa Nedjelje uskrsnuća Gospodnjega mogla slaviti pred praznim klupama, no to se nije ispunilo. Misno slavlje, čiji su tekstovi čitanjâ isti u svim trima godinama, čitanjâ novog reda perikopâ, ispunjeno je ganućem i radošću Gospodinova uskrsnuća. Tako ulazna pjesma daje da sâm Uskrsnuli govori: „Uskrsnuh i sada sam s tobom. Na mene si ruku svoju stavio. Čudesna je briga tvoja za me, aleluja.“

Radosno klicanje od veselja osobito oblikuju pripjevni psalmi. Prvi se sastoji od Ps 118 s pripjevom „Ovo je dan što ga učini Gospodin... (Haec dies...).“ Kao drugi pripjevni psalam služi uskrsna sekvenca (posljednica) „Victimae paschali laudes“ sa svojom pobjedničkom uskrsnom ispovijedi: „Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja!“ U prvom čitanju (Dj 10,34a. 37-43) Petar svjedoči o Kristovu pashalnom misteriju. Za drugo čitanje stavljena su na izbor dva pripremljena vazmena teksta: Kol 3,1-4 i 1 Kor 5,6b-8. U oba se pozivamo da sudjelovanjem na Kristovoj smrti i uskrsnuću stvorimo ćudoredne zaključke. Evanđelje donosi izvještaj o uskrsnuću prema Iv 20,1-9. Prezidijalne molitve mole obnovu u radosti zbog Kristova uskrsnuća: „Obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života“ (zborna); „štiti je (Crkvu) trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća“ (popričesna).

Vjerojatno u većini župa mnogi sudionici te mise nisu bili suslavitelji dosadašnjih bogoslužjâ uskrsnog triduuma, važnost je u propovijedi da se djelotvorno posvijesti jedinstvo izbavljujućeg pashalnog misterija, dakle smrti i uskrsnuća kao jedne cjeline, kao što to čini uskrsno predslovlje i kao što se očituje također u pričesnoj pjesmi. Tom se prilikom isto tako mora uzeti u obzir odnos prema vazmenom bdjenju i cijeniti njegovo središnje značenje kao vrhunac cijele crkvene godine. Nastojanja da se pojedini njegovi elementi ponove u „svečanoj misi“ Nedjelje uskrsnuća Gospodnjeg, mogla bi se lako štetno odraziti na ponovno dobivenu uskrsnu vigiliju. U mnogim župama već brojni vjernici posjećuju uskrsne vespere. Ipak se stvara sadržajni završetak uskrsnog triduuma.

Pripremio: Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH


long