Povijest


POVIJEST CARITASA BOSNE I HERCEGOVINE

1 TEMELJNE POSTAVKE[1]

1.1 Riječ caritas[2]

Riječ caritas (latinski: câritas, âtis, f.), koja se udomaćila u hrvatskom jeziku i koja je prevedena riječju ljubav, dolazi od latinske riječi cârus,[3] a znači drag, skup. Okrenemo li se rimskim piscima, na primjer Ciceronu, Suetonu, Liviusu i drugima, onda tu riječ nalazimo u pravom tumačenju i to kao cijenu, vrijednost ili poskupljenje neke stvari. Češće ju možemo naći i to u prenesenom smislu kao osobitu ljubav (pietas) i to između supružnika, roditelja i djece, zatim gospodara i podčinjenih ili kao ljubav prema vlastitoj domovini. Isto tako riječ caritas kao personifikacija pojavljuje se i na kovanom novcu kasnijeg carskog vremena i to kao povezane ruke ili uspravna ženska figura s ispruženim desnicom.

Međutim, riječ caritas doživljava svoju novu puninu i to u biblijskim tekstovima. Naime, tu se posebno ističe Novi zavjet koji nam u svemu tome može najviše pomoći. Kao prijevod grčke riječi αγάπη označava u Vulgati, ali i kod otaca, konkretnu kršćansku ljubav. S malom i neznatnom promjenom riječ caritas ušla je u sve jezike zapadnog kulturnog kruga: talijanski = carità, španjolski = caridad, francuski = charité, engleski = charity, hrvatski = karitas. Crkva u hrvatskom narodu u pisanom obliku upotrebljava uglavnom ovu riječ kao što je ona napisana u latinskom jeziku - caritas, dok istu izgovora na način kako se i izgovara ovu latinsku riječ.

S obzirom na današnju uporabu, riječ caritas dobila je tri glavna značenja. Temeljno joj je značenje ljubav Božja objavljena ljudima po Kristu i zapaljena od Duha Svetoga.[4] U užem smislu označava kršćansku bratsku ljubav pojedinca.[5] 6 To se posebno izriče u milosrdnoj ljubavi prema siromašnima, ali i svima drugima koji su potrebni naše konkretne potpore i pomoći. I treće joj se značenje izriče u organiziranim djelima ljubavi unutar Katoličke Crkve. Zato se svaka pomoć, bilo pojedinačna bilo institucionalna, učinjena prema bližnjemu, naziva caritasom. Međutim, ovdje dolazi do punog izražaja Caritas kao ustanova.

1.2 Cilj i zadaća Caritasa

Caritas Katoličke Crkve proteže se na sve ljude, a ne samo na pripadnike iste vjere, koji su u Kristu i Duhu Svetom tijesno povezani i na poseban način „bližnji“ jedno prema drugom. „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,10). Pri tom karitativni rad traži da ljubimo sve, a ne samo rodbinu, ukućane, prijatelje i suradnike. Ali isto tako „ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“ (1 Tim 5,8).

Caritas se odnosi na cijeloga čovjeka s tijelom i dušom, i prvenstveno cilja prema zemaljskom i vječnom spasenju. Caritas u svome cjelokupnom djelovanju svoje aktivnosti usmjerava na zdravstveno, gospodarsko i odgojiteljsko dušobrižništvo.

Tu spadaju poglavito briga za bolesne, briga za one s tjelesnom manom, briga za epileptičare, pomoć slaboumnima i duševno bolesnima. Zatim je tu briga za slijepe, gluhe i boležljive. Isto tako nezaobilazna je briga za obitelji i pomoć siromašnima po obiteljima, pomoć starijima, prognanicima i izbjeglicama, putnicima, pritvorenicima i zatvorenicima, i kažnjenima. Od posebnog je značenja briga za akademike, briga za djecu, mlade i stare.

Zato se po cijelom svijetu mogu susresti Caritasove bolnice, ambulante, ljekarne, domovi za umirovljenike, domovi za napuštenu i odbačenu djecu, razna savjetovališta i ustanove s drugim aktivnostima. Posebna briga ide u specifična područja koja su pogođena raznim katastrofama. Sami smo svjedoci kako je Caritas, a posebno Caritas iz njemačkog govornog područja, za vrijeme vladavine bezbožnog komunističkog sustava na našim i istočnoeuropskim prostorima, u Međunarodni znak Caritasa svim tim dijelovima svijeta odmah poduzeo sve kako bi pomogao jadnom, malom, raznim ovozemaljskim nedaćama pogođenom čovjeku. Od širine Caritasova srca, poglavito njemačkog govornog područja, sve do današnjeg dana nisu zaboravljeni ljudi i ovog bosanskohercegovačkog podneblja, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Međutim, danas na svim područjima ponovno je zaživjela karitativna suodgovornost kako bi se na razne načine pomoglo bratu čovjeku u nevolji, bez obzira na državu i kontinent njegova življenja.

1.2.1 Izvori financiranja

Svaki Caritas je nevladina karitativna organizacija ili, kako je više puta rečeno, službena karitativna organizacija Katoličke Crkve. Izvor financiranja kod nas, ali i u cijelom svijetu, nalazi se u njegovu sloganu: „Pomozite Caritasu kako bi Caritas pomogao vama“ odnosno „Caritas pomaže, pomozite Caritasu“. U normalnim okolnostima za neke usluge prima nadoknadu od državnih ustanova. Međutim, prijatelji Caritasa, bijednih i nemoćnih, glavni su izvor financiranja, a tu spadaju: djeca, mladi, bračni parovi i starci. Posebno raznim dobro osmišljenim gospodarskim projektima Caritas osigurava dobar dio potpore za svoje svakodnevno djelovanje.

1.3 Znanost o Caritasu[6]

Kao samostalno područje znanost o Caritasu pripada praktičnoj teologiji. Ona istražuje i obrađuje sadržaj i ostvarenje „agape-caritasa“ i to kroz povijest, ali i u sadašnjosti. Upućena je i pripada teologiji, i posebno surađuje s egzegezom, dogmatikom, moralnom teologijom, kršćanskom socijalnom etikom i pastoralom. Kao pomoćne znanosti služe joj između ostalih: povijest, psihologija, pedagogija, medicina, pravo, ekonomija i statistika.

Najveći doprinos razvoju znanosti o Caritasu dali su Lorenz Werthmann (1858.-1921.)[7] i Martin Faßbender (1856.-1943.)[8]. Međutim, svoj pravi vrhunac znanost o Caritasu doživjela je nakon Prvog svjetskog rata 1925. god. Naime, te je godine Nacionalni savez njemačkog Caritasa, i to zajedno s Teološkim fakultetom Sveučilišta u Freiburgu i.Br., utemeljio „Institut za znanost o Caritasu”. U vremenu od 1939. do 1947. god. Institut je bio nasilno zatvoren. Nakon kratkog prekida rad Instituta se nastavlja. Od 1965. god. nosi novi naziv i to „Institut za znanost o Caritasu i za kršćanski socijalni rad”.

Ovaj Institut kroz četiri semestra zajedno s „Institutom za kršćansku sociologiju” nudi studentima svih fakulteta predavanja i vježbe o teologiji i povijesti Caritasa, stručno znanje i sadašnje zadaće kršćanskog socijalnog rada. Isto tako pruža se mogućnost postizanja „Diplome za kršćansku sociologiju i socijalni rad”. Slično je u međuvremenu uređeno i na drugim sveučilištima, kao na primjer u Breslau, Münsteru i.W. i Fribourgu. Ali mnogi teološki fakulteti diljem svijeta među svoja predavanja uvrstili su i znanost o Caritasu.

Zajednički master studij po nazivom „Međureligijski studiji i izgradnja mira“ započeo je u listopadu 2017. god. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu Univerziteta u Sarajevu. Master studij je zajednički program kojeg izvode tri teološka fakulteta u Bosni i Hercegovini: Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i Pravoslavni bogoslovski fakultet „Sveti Vasilije Ostroški“ u Foči Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Predavanja se odvijaju na sva tri teološka fakulteta, a profesori su, osim profesora teoloških fakulteta, i profesori koji se bave dotičnom problematikom kako iz tuzemstva, tako i iz inozemstva. Master studij je jednogodišnji master studij. Program je od njegova početka i financijski i logistički podržao karitativna organizacija Američke biskupske konferencije Catholic Relief Services (CRS), a koja još uvijek djeluje u Bosni i Hercegovini. Jedna od tema koja je dobila svoje mjesto je i Caritas: “Mjesto Caritasa u životu bosanskohercegovačkog čovjeka: pitanja i teme”.

Na evangeličkoj strani u Njemačkoj, u međuvremenu je utemeljeno nešto slično i to 1954. god. kao „Znanost o diakoniji, Institut Sveučilišta Heidelberg”.

2 POVIJEST CARITASA KAO UREĐENE CRKVENE USTANOVE[9]

2.1 Caritas u Bibliji[10]

Starozavjetna razmišljanja prožeta su stalnim Božjim pozivima upućenim pripadnicima izabranog naroda koji je trebao sačuvati živu svijest o stalnoj brizi za potrebne, strance i pridošlice, ali i za one iz vlastitog naroda. U knjizi Ponovljenog zakona (15, 7-10) jasno se očituje starozavjetno razmišljanje Božje brige za čovjeka. Tako se u 15, 7-10 kaže: „Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje. Čuvaj se da ti se u srcu ne porodi opaka misao te rekneš: Sedma se godina, godina otpuštanja dugova, već približuje – i da prijekim okom pogledaš svoga siromašnoga brata i ništa mu ne dadneš. On bi zazvao Jahvu protiv tebe, i grijeh bi bio na tebi. Daj mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Jahve, Bog tvoj, u svakom poslu tvome i u svakom pothvatu ruku tvojih.“

Međutim, Novi zavjet[11] nije ostao na razini Staroga zavjeta, nego je u njemu Isus otišao korak dalje. Sav zakon i proroke sveo je na zakon ljubavi prema Bogu, ali i prema bližnjemu. U tome se pored brojnih mjesta posebno ističe prispodoba koju se često čuje u liturgijskim slavljima po našim crkvama. Svima je dobro poznata i često je citirana, kako od vjernika tako i od nevjernika. To je prispodoba o milosrdnom Samaritancu (usp. Lk 10, 29-37). Iz nje proizlazi jasna poruka svima kako se kršćanska ljubav ne odnosi na neki manji krug ljudi, nego na svakog čovjeka. Svima je upućena poruka koja vrijedi za sva vremena i odnosi se na sve ljude: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10, 37). Ovim je pokazano kako ljubav učenika prema bližnjemu mora biti djelatna. Krist je već u početku dao nalog svojoj Crkvi u Mt 25, 40 za djelo služenja prema bližnjemu: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmlađe braće, meni učiniste!“ Prve kršćanske zajednice nisu zaboravile taj Isusov nalog, nego su ga vjerno izvršavale, bilo da se radilo o siromašnim pojedincima, bilo o pojedinim siromašnim Crkvama. Jer u prvoj Crkvi vladao je duh i sve je bilo uređeno tako da „svi koji prigrliše vjeru, bijahu združeni, i sve im bijaše zajedničko“ (Dj 2, 44). Brigu za razne „siromašne Crkve“, na primjer za Crkvu u Jeruzalemu, prepoznajemo u Pavlovoj naredbi upućenoj Crkvi u Korintu: „Svakoga prvoga dana u tjednu neka svatko od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem” (1 Kor 16, 2).

2.2 Caritas kroz povijest[12]

Što se tiče prisutnosti djelotvorne i pomažuće ljubavi prije Krista i izvan kršćanstva, može se reći kako ne postoje djela Caritasa u strogom smislu riječi. Međutim, sva ta djela mogla bi se staviti pod jedan zajednički nazivnik, a to je čovjekoljublje. Pa ipak Duh Sveti može puhati kamo hoće i u jednom nekršćaninu probuditi vjeru i posvećujuću milost, te s tim probuditi teološke kreposti (usp. Iv 3, 8). Caritas Crkve počinje s Kristom. Apostolska Crkva širila je i živjela u svom svakodnevnom življenju puna entuzijazma svoja kršćanska djela ljubavi. Ona su se pretežno vezala uz konkretnu zajednicu i uz njezin tijesni odnos prema liturgijskom, a posebno prema euharistijskom slavlju okupljene zajednice. Jedan dio priloga skupljao se za siromašne u zajednici i za sve koji su bili potrebni pomoći i potpore. Sve se to događalo pod vodstvom apostola, a nakon njih pod vodstvom biskupā i đakonā, te svih onih koji su im pomagali u liturgijskim slavljima i u životu konkretne zajednice. Nije tu izostala niti je zatajila odgovornost za siromašne članove zajednice koji su trebali pomoć drugih članova zajednice.[13]

Već u prvim stoljećima Crkve u otačkom vremenu, nastajale su u mnogim biskupijskim sjedištima bolnice, kuće za strance i nezbrinutu djecu. Pojavkom novih redova, kako na Istoku tako i na Zapadu, povećavalo se i zanimanje za ovaj dio karitativnog rada Crkve. Tu je posebno došla do izražaja briga za najsiromašniji dio vjernika. Čak su i pojedine župe u svoj pastoralni rad uvrstile i ovaj dio karitativnog djelovanja. U 8. stoljeću Caritas doživljava promjenu. Odgovornost za kršćanski Caritas s biskupā i svećenikā prelazi sve više na feudalne gospodare, cehove, ali i na razne bratovštine. U tom vremenu nastaju novi redovi koji se sve više posvećuju ovoj zadaći i ovoj odgovornosti Crkve.

Vrijeme od 12. stoljeća pa do kraja srednjega vijeka karakterizira činjenica da briga za siromašne sve više prelazi na civilne gradske vlasti. Mnoge pobožne zadužbine sve više prelaze u nadleštvo pojedinih gradova. U tim gradskim ustanovama djelovale su mnoge crkvene osobe. Te civilne ustanove i dalje su za sebe držale kako pripadaju Crkvi. Za njih se može reći kako su bile Caritas u pravom smislu riječi.

Vrijeme reformacije nanijelo je velike štete razvoju Caritasa. Ovo vrijeme obilježeno je borbom protiv redovništva i sekularizacije, zatim rušenja i dokidanja brojnih samostana. Gotovo isto doživio je i Caritas. U tim teškim stoljećima reformacije rađa se veliki čovjek Vinko Paulski (1585. – 1660.) koji osniva žensku kongregaciju Sestara milosrdnica (1633.), koje su sve do današnjeg dana svojim životom i radom prisutne i u Crkvi u hrvatskom narodu.[14] Na ovaj način on postaje učitelj i putokaz novovremenom karitativnom radu, ne samo na prostoru Francuske, nego isto tako i u cijeloj Europi i šire.

Francuskom revolucijom i sekularizacijom (1803.) karitativni rad u Francuskoj zadobio je teške rane. Prva industrijska revolucija donijela je sa sobom novu bijedu i nove socijalne probleme. U tom vremenu u Njemačkoj Caritas doživljava svoj veliki rast. Nastaju mnoge muške i ženske karitativne redovničke kongregacije. Po cijeloj se državi stvaraju karitativne udruge uz sudjelovanje i vodstvo samih laika. Svi su oni težili jednom objedinjavanju kako bi se došlo do jedne jedinstvene organizacije.

Tako je 9. studenog 1897. god., pod vodstvom prvog predsjednika Lorenza Wertmanna i istomišljenika među biskupijskim svećenicima, te uz snažnu potporu brojnih laika, u njemačkom gradu Kölnu došlo do povijesnog događaja utemeljenja „Saveza Caritasa za katoličku Njemačku“ i to samo za područje Njemačke.[15] Sjedište mu je bilo u Freiburgu i.Br. Biskupska konferencija Njemačke u Fuldi priznala je 1916. godine „Savez Caritasa Njemačke“ kao legitimnog predstavnika i ustrojstvo crkvenog Caritasa u Njemačkoj. Od tada pa nadalje išlo se putem utemeljenja Caritasa i u drugim njemačkim biskupijama. Godine 1921. ujedinjuju se pojedini biskupijski Caritasi u savez pod imenom „Savez njemačkog Caritasa“. Činjenica je kako je osnivanje Caritasa u Njemačkoj našlo veliki odjek ne samo u toj zemlji, nego se on širio i preko njemačkih granica.

Osnivani su Caritasi i u drugim govornim područjima, u drugim zemljama i kod drugih naroda. I u drugim zemljama stvarani su nacionalni[16] „Savezi Caritasa“. Savez svih nacionalnih saveza stvoren je u lipnju 1924. god. na 1. međunarodnoj Caritasovoj konferenciji koja je održana u Amsterdamu u Nizozemskoj za vrijeme Svjetskog euharistijskog kongresa. Sjedište mu je najprije bilo u Švicarskoj, a onda se 1951. god. središte seli iz Švicarske u Rim. Jedno vrijeme nosio je ime „Caritas Catholica“. Današnje mu je ime „Caritas Internationalis“.[17]   17 Svake godine priključuju mu se novonastali Caritasi sa svih kontinenata. Ohrabrujuća je i radosna činjenica kako je već odavno prešao brojku od pedeset.

3 NASTAJANJE CARITASA CRKVE U HRVATSKOM NARODU[18]

3.1 Rezolucija Prvog hrvatskog katoličkog sastanka

Može se reći kako je karitativna djelatnost na razne načine bila stalno prisutna u cijeloj Crkvi u Hrvata kroz cijelo vrijeme života i rada Katolčke Crkve na ovim prostorima bez obzira na ustrojstvo državne zajednice u kojoj su Hrvati-katolici živjeli. Caritasovo institucionalno postojanje seže još i prije II. svjetskog rata, i to na sam početak 20. stoljeća. Karitativnu svijest i odgovornost najbolje može, i to samo djelomično, oslikati rezolucija Prvog hrvatskog katoličkog sastanka održanog u Zagrebu 1900. god. Karitativne teme pretresene u sekciji „Karitativna društva“ nakon toga su prihvaćene na svečanoj sjednici. U toj rezoluciji između ostalog istaknuto je sljedeće:

„1. Katolici uviđaju potrebu osnivati i potpomagati karitativna društva koja će, podupirući prema svojim pravilima stanovitu stranu tjelesne potrebe bližnjega, podjedno i unapređivati njegov moralno-religiozni život.

2. Način i sredstva, kojima se takova društva služe, imadu biti u suglasju sa kršćanskim moralom i doprinašana jedino iz prave kršćanske ljubavi.

3. Katolici priznavaju, da katolički redovi i kongregacije na polju karitativnom blagotvorno djeluju te će ih s toga i zborom i tvorom pomagati, a i svakom danom prilikom u državne vlasti potporu za nje zagovarati.

4. Prema današnjim prilikama ukazuje se najnužnijim što jače djelovanje Društva sv. Vinka Paulskoga za potporu siromaha, pak s toga katolički sastanak preporuča, da se ovo društvo što većma podupire, a pogotovo u svakoj gradskoj župi što prije osnuje.

5. Hrvati-katolici sabrani na svom prvom sastanku žele, da se svestrano prouče potrebe našega naroda, kojima bi se na karitativnom polju doskočiti moglo…”[19]

3.2 Početak Caritasa Crkve u Hrvata

Početak prošlog 20. stoljeća karakterizira posebna briga cijele Crkve za bližnjega koji je na razne načine bio ugrožen. Ovdje treba posebno istaknuti doprinos papâ Leona XIII., Pija XI., ali i Benedikta XV. Zadnji dokument koji je bio od presudne važnosti u zaživljavnju Caritasa Crkve u Hrvata, bilo je apostolsko pismo pape Pija XI. „Nova impendet“ od 2. listopada 1931. god.[20] U ovom apostolskom pismu, koje govori o strašnoj gospodarskoj krizi i nezaposlenosti, te o naoružavanju, papa poziva na svetu vojnu dobrotvornosti. Jer gospodarska kriza zahvatila je sve te „u svim krajevima mnoge sili na strašnu i sve veću nezaposlenost“[21]. Zato je papa osjetio potrebu pozvati sve vjernike “na tu … vojnu ljubavi i samilosti, a bez dvojbe također i žrtava na korist siromaha, pozivamo sve sinove jednoga Oca nebeskoga, nebrojene članove iste obitelji i zato svu braću u Kristu koji su dionici, kako blagostanja i utjehe, tako i trpljenja i boli”[22].

Potaknuti spomenutim apostolskim pismom pape Pija XI. hrvatski su biskupi na zasjedanju Biskupske konferencije, održane u Zagrebu od 12. do 16. listopada 1931. god., objavili i uputili 15. listopada 1931. god., okružnicu svom hrvatskom katoličkom puku.[23] Ona se trebala pročitati vjernicima na prvu nedjelju nakon što se istu zaprimi. U okružnici hrvatski biskupi ističu kako „… kod nas hara ta bezvjerska zaraza, a kako u svemu svijetu tako i kod nas izviru poglavito iz nje razne gospodarske nevolje, koje su danas tako mučne i teške, da upravo u sav glas vapiju za pomoć od kršćanskog milosrđa.”[24] U drugom dijelu ove okružnice svoj poziv za pomoć bližnjemu hrvatski biskupi temelje na Svetom pismu, brojnim pozivima papa, te brojnim svijetlim likovima Katoličke Crkve čiji je život i rad obilježen karitativnim radom. Imajući sve to pred očima, naši biskupi kažu: „Ugledavajući se u njih pozivljemo vas sve, predragi u Isusu, da se i vi sa svim marom i žarom dadnete na vršenje zapovijedi o ljubavi, koju je Krist Gospodin učio čitavim životom svojim, pa ju označio kao svoju prvu i najveću zapovijed, kao vrhunac i sadržaj svih ostalih propisa … Predragi u Isusu! Sad je došlo vrijeme, da pokažete, kako stoje doista pravi učenici Kristovi, koji u nevoljnom bližnjem gledaju drugoga Krista, i da ste spremni dijeliti s Njime sve što imate.“[25] Kako bi se ovaj vapaj proveo u djelo, biskupi predlažu sljedeće:[26]

a) „… dajte sve što možete, pa makar trebalo koji put prodati ovo ili ono od naših suvišnih stvari, samo da pomognete siromasima i siročadi“;

b) „… pozivamo vas, predragi u Isusu, da se radi ljubavi prema bližnjemu odrečete svake bučne zabave, osobito zabave sa plesom“;

c) „… potičemo i vas imućniji roditelji, osobito žene i djevojke, u koliko ste običavali, da za zimu pribavljate skupocjena modna odijela. Radi Isusa odustanite od toga!“

Oba spomenuta dokumenta bila su znak i poticaj za novi početak uređenog karitativnog rada i djelovanja cijele Crkve u hrvatskom narodu. Zato se može slobodno reći kako je ovo početak zaživljavanja Caritasa kao karitativne ustanove cijele Crkve u Hrvata. Osnivanje Katoličkog karitativnog sekretarijata 1931. god. smatra se tim početkom. Nakon toga skoro u svim biskupijama počinje se s institucionalnim karitativnim djelovanjem. Svaki od hrvatskih biskupa tražio je za područje svoje biskupije najbolji način organiziranja i zaživljavanja karitativne djelatnosti na dobro bližnjega koji je u nevolji.

Vrhbosanski nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Šarić, potaknut spomenutim apostolskim pismom pape Pija XI. „Nova impendet“[27] od 2. listopada 1931. god. i spomenutom poslanicom[28] hrvatskih biskupa od 15. listopada 1931. god., pozvao je sve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji da započnu junački i odlučno s požrtvovnim i velikodušnim radom kako bi pomogli bijednima i nevoljnima iz svoga bližeg i daljnjeg okruženja. Učinio je to Okružnicom od 22. studenog 1931. god. o organizaciji karitativne akcije „Za djecu i siromahe“.[29] Želja je bila da se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ostvari najbolji učinak kako bi se na najbolji i najkvalitetniji način pomoglo siromasima. U te svrhe nadbiskup Šarić odredio je sljedeće:

„1. Odmah na prvu nedjelju iza primitka ove okružnice, moraju svećenici u svim crkvama kod glavne službe Božje pročitati i protumačiti, ako to već nijesu učinili, i spomenutu papinsku encikliku i zajedničku biskupsku poslanicu (tom prilikom barem II. dio), a onda dodati i praktično razjasniti ovu moju okružnicu. A inače neka što češće ove godine propovijedaju o kršćanskom milosrđu.

2. U svim crkvama kupit će se svake nedjelje i zapovjedne svetkovine kroz četiri zimska mjeseca: studeni, prosinac, siječanj i veljaču, pod svim glavnim misama, posebna milostinja za siromahe, a izvan crkve organizirat će se redovita sedmična skupljanja u svim katoličkim društvima, školama i zavodima, pa i među građanstvom i pukom. Od ukupljenog novca zadržat će se dvije trećine za siromahe i potrebnike župe, a jedna trećina poslat će se na Ordinarijat, kako bi se posebno moglo pomoći onim krajevima i mjestima, gdje je bijeda najveća.

3. Tom karitativnom akcijom rukovodit će u svakoj župi župnik uz pomoć posebnoga 'Odbora Kršćanske Dobrotvornosti', sastavljena od požrtvovnih i agilnih župljana i župljanki, te članova katoličkih društava, gdje ih ima.

4. Taj će odbor barem jedanput mjesečno prirediti i pobir u naravi u korist siromaha, pa prikupljati odijelo, obuću i sve vrste živežnih namirnica, da ih onda ili besplatno dijeli siromasima, ili od njih uzdržava ‘Podnevni Stol Kršćanske Ljubavi’. A moći će i vjernici sami donositi darove u naravi i predati ih određenim osobama iz Odbora.

5. Takvi Stolovi neka se svakako osnuju u gradovima gdje ima koja redovnička kuća ili katoličko žensko karitativno društvo, i to po mogućnosti napose za muške, napose za ženske. Ta će ustanova davati opodne besplatan ručak djeci i siromasima koji oskudijevaju, a davat će im kod ručka i štogod hladna jela, da mogu pričuvati za večeru. Stol će se uzdržavati od prihoda crkvenih i izvancrkvenih skupljanja pobira u naravi, te, gdje bude potrebno, i od posebne dotacije, koju će votirati Ordinarijat od svog procenta u kolektama. Naravno, da će Odbori nastojati da za svoju akciju zainteresuju i općinske i državne vlasti, pa da i od njih dobiju kakvu pomoć.

6. Za područja grada Sarajeva preduzet ću brigu ja sâm sa širim i užim Odborom Kršćanske Dobrotvornosti (“Kršćanska Karitas”), što se je konstituirao na Konferenciji sarajevskih hrvatskih katoličkih društva na 20. o. mj. Ti će Odbori voditi karitativnu akciju u gradu Sarajevu i organizirati ‘Podnevne Stolove’, napose za muške, a napose za ženske, uz sarajevske samostane i zavode. A bit će taj Sarajevski Odbor ujedno i Središnji Odbor za čitavu Nadbiskupiju.

7. Ova Naredba vrijedi zasada samo za narednu zimu, do konca mjeseca veljače g. 1932. Kasnije će ovo pitanje biti uređeno novim odredbama, prema prilikama i okolnostima.

8. G. g. župnici neka što prije spreme na Ordinarijat izvještaj, kako su ovu stvar proveli na svojim župama.“[30]

„Stolovi Kršćanske Ljubavi“,[31] koji su bili besplatne menze za katoličke siromahe osnovani su u Sarajevu u sljedećim ustanovama: Zavod sv. Vinka u Aleksandrovoj ulici, zatim Zavod sv. Josipa na Banjskom Brijegu i Zavod „Egipat“ na Bjelavama. Novčana su sredstva namaknuta milostinjom po crkvama, prilozima hrvatskih katoličkih vjerskih i kulturnih društava, sabiranjem po blokovima i skupljanjem u naravi i novcu.

Caritas u Vrhbosanskoj nadbiskupiji osnovan je, dakle, 22. studenog 1931. god., a osnovao ga je, kao što se iz prethodnoga moglo vidjeti, ondašnji vrhbosanski nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Šarić. Svoje djelovanje Caritas je lagano širio na području cijele nadbiskupije i u sve crkvene ustanove. Središnjica je bila smještena u zgradi u kojoj je danas smješten Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije i Katolički tjednik, u ulici Pruščakova br. 13 u Sarajevu.[32]

Iz Katoličkog karitativnog sekretarijata nastao je 1935. god. i Caritas Zagrebačke nadbiskupije,[33] koji je dolaskom bezbožne komunističke vlasti 1946. god. doživio isto kao i svi drugi biskupijski Caritasi Crkve u Hrvata i sve druge hrvatske katoličke udruge. Njihov karitativni rad je zabranjen, a ustanove dokinute. Tek je 1. veljače 1966. god. zaslugom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa dr. sc. Franje kardinala Šepera ponovno oživljen rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Nakon toga u listopadu 1968. god. održan je u Zagrebu sastanak Izvršnog odbora „Caritasa Internationalis“ koji je tada imao sjedište u Rimu. Na ovom sastanku Caritas Zagrebačke nadbiskupije postao je Uredom za vezu pri ondašnjoj Biskupskoj konferenciji s „Caritasom Internationalis“ s pravom glasa u biranju vodstva. Briga o karitativnom radu povjerena je gđi Jeleni Brajša. Kako bi izbjegle bilo kakve neugodnosti ili možebitne zabrane od strane komunističkih vlasti, novonastala karitativna ustanova nazvana je „Ured za vezu Biskupske konferencije Jugoslavije s Caritasom Internationalis“, a sjedište mu je bilo u Zagrebu u sklopu „Glasa Koncila“, na adresi Kaptol 8, da bi se kasnije preselio na Kaptol 31.

Njegovo plodno djelovanje bilo je prisutno sve do novih oblika zaživljavanja Caritasa Crkve u Hrvata. U svom radu, koji je bio specifičan za vladavine komunističkog sustava, nije se ograničavao samo na područje Zagrebačke nadbiskupije i grada Zagreba. Naprotiv, svoj rad i svoju karitativnu širinu u pomaganju bližnjemu proširio je na sve biskupije Crkve u Hrvata bivše zajedničke države. Isto tako svi su vjernici davali konkretnu potporu opstojnosti ove prevažne karitativne ustanove.

Činjenica je kako Caritas u to vrijeme još nije imao jasne vizije, činilo se što se moglo – jednom riječju gasilo se tamo gdje gori, a djelovalo se na cijelom području tadašnje Jugoslavije. Prijelomna točka u radu dogodila se 8. srpnja 1969. god. kada je gđa Jelena Brajša ispred ulaza u ured pronašla kutiju od banana i u njoj živo dijete. Taj događaj usmjerio je budućnost Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, ali je isto tako utjecao na građenje karitativne svijesti i odgovornosti po uzoru na Caritas u mnogim zemljama demokratske Europe. Tako je tijekom prve godine, nakon prihvaćanja prvog djeteta, Caritas Zagrebačke nadbiskupije zbrinuo 65 napuštene i odbačene djece. Po ovoj karitativnoj aktivnosti postao je prepoznatljiv kako u Crkvi u Hrvata, tako i u inozemstvu. Prema neslužbenim podatcima Caritas Zagrebačke nadbiskupije do danas je zbrinuo više od 4000 djece.

Već početkom sedamdesetih godina u Caritasu se osjećaju daljnji pomaci. Kreće se u organizirano pomaganje napuštenoj djeci, majkama i trudnicama, siromašnim obiteljima i osobama s invaliditetom. Karitativno djelovanje se ostvarivalo u gotovo nemogućim uvjetima, ali se iz godine u godinu povećavalo i širilo, nošeno sve snažnijom potporom kako pojedinaca, tako i raznih skupina. Kako se svakodnevno povećavao broj onih koji su tražili pomoć, tako je i Caritas otvarao nove kuće za njihov smještaj. Svi ti objekti uglavnom su bili stare župne kuće ili popratne prostorije. Iste je Caritas obnavljao i prilagođavao potrebama onih koji će u njima biti smješteni. To su uglavnom bile osobe s invaliditetom, novorođenčad, majke i trudnice, bolesnici, stari, a i drugi koji nisu imali krova nad glavom.

3.3 Osnivanje Hrvatskog Caritasa[34]

Međutim, postavlja se pitanje kada je osnovan Caritas Crkve u Hrvata? Može se slobodno reći kako se sve to događalo s laganim dolaskom demokracije krajem devedesetih godina prošlog stoljeća na prostore zemalja Istočne Europe kao i na prostore novonastalih zemalja bivše zajedničke države, u kojima je komunizam vladao preko pola stoljeća. Činjenica je kako su prvo hrvatski biskupi pri ondašnjoj biskupskoj konferenciji bivše Jugoslavije osnovali Caritas 1989. god. Novoutemeljeni Caritas bio je zadužen za sve nad/biskupijske Caritase na području cijeli bivše države, kao i za one koji su pomalo nastajali. Međutim, slovenske biskupije s njim nisu surađivale, nego su samostalno djelovale. Ravnateljstvo su činili predstavnici svih naših metropolija, redovnika, redovnica kao i predstavnici hrvatske inozemne pastve. S 1. siječnjem 1993. god. prestaje postojati dotadašnji Središnji odbor Caritasa Biskupske konferencije Jugoslavije. Novo ime je Hrvatski Caritas i organiziran je na načelima Statuta Hrvatskog Caritasa kojega su hrvatski biskupi odobrili na svome zasjedanju održanom 9. lipnja 1992. god. Iste godine, na jesenskom zasjedanju koje je bilo 7. listopada 1992. god., hrvatski biskupi odobrili su okvirni nacrt na temelju kojega je svaka od nad/biskupija mogla napraviti vlastiti statut svoga biskupijskog Caritasa. Tadašnji predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Franjo kardinal Kuharić zatražio je dopisom od 22. prosinca 1992. god. od Ministarstva rada i socijalne skrbi i obitelji Republike Hrvatske da se Hrvatski Caritas i jedanaest biskupijskih Caritasa ubilježe kao pravne osobe.

Međutim, ostalo je pitanje što će se dogoditi s trima nad/biskupijskim Caritasima s područja nad/biskupija u Bosni i Hercegovini: Vrhbosanske nadbiskupije, Banjolučke biskupije, te hercegovačkih biskupija: Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske? Kakav je bio njihov crkveno-pravni oblik s obzirom na novonastale okolnosti? Odgovor se može naći u razmišljanju najodgovornijih u Hrvatskom Caritasu, a u jednome od njih između ostalog kaže se kako „… u našem svakodnevnom radu biskupijski Caritasi Sarajeva, Mostara i Banjaluke, ne samo da imaju jednaki tretman kao i jedanaest Caritasa u Hrvatskoj, nego im u sadašnjim nevoljama pomažemo još više“[35].

Glavna je zadaća Hrvatskoga Caritasa u to vrijeme bila i više od koordinirajućeg rada na nacionalnom području. Naime, sve akcije koje su bile od velikog značenja, a koje su prelazile okvire Caritasa jedne biskupije, bile su u nadleštvu Hrvatskoga Caritasa. To su bila ostvarenja raznih programa pomoći u osnovnim potrebama u tim teškim ratnim okolnostima, kao što je bio na primjer prihvat i zbrinjavanje brojnih izbjeglih i prognanih, kao i njihovo povezivanje i spajanje, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost,[36] iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Kosova, kao i pomoć u prehranjivanju vlastitoga stanovništva, zdravstvena skrb, pomoć u obnovi, razni načini povezivanja i slično.

Kroz cijelo to vrijeme Caritasi svih bosanskohercegovačkih nad/biskupija, kao što je već spomenuto, poradi što kvalitetnijeg rada i zajedničke koordinacije na svoj način pripadali su Hrvatskom Caritasu sve do osnivanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine 8. prosinca 1994. god.[37]

4 OSNIVANJE I DJELOVANJE CARITASA BOSNE I HERCEGOVINE[38]

Bosanskohercegovački biskupi bili su svjesni svoje odgovornosti za što bolje djelovanje Caritasa, ne samo na nad/biskupijskim razinama, nego isto tako na razni Bosne i Hercegovine. I zato su trojica nad/biskupa[39] Vrhbosanske metropolije na svome saboru održanom u Sarajevu od 5. do 7. siječnja 1994. god., odlučili osnovati Caritas Vrhbosanske metropolije. On je trebao objediniti Caritase četiriju bosanskohercegovačkih nad/biskupija: Vrhbosanske nadbiskupije sa sjedištem u Sarajevu, hercegovačkih biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske sa sjedištem u Mostaru, te Banjolučke biskupije sa sjedištem u Banja Luci. Za prvog zastupnika nad/biskupijskih Caritasa Vrhbosanske metropolije imenovan je svećenik banjolučke biskupije mons. dr. sc. Miljenko Aničić, koji je u to vrijeme živio i djelovao u Zagrebu kao ravnatelj Caritasa Banjolučke biskupije.[40] Nakon ovog čina slijedila su i druga događanja s obzirom na daljnji život i rast Caritasa na bosanskohercegovačkim prostorima.

Početkom devedesetih godina Bosna i Hercegovina bila je u nadleštvu vatikanskog Zbora za evangelizaciju naroda. Svojim dekretom od 8. prosinca 1994. god. isti Zbor, ovlašten od Svetog Oca Ivana Pavla II., odobrio je uspostavu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.[41] U dekretu uspostave Biskupske konferencije BiH, između ostalog, kaže se: „… Preuzvišeni Predstojnici Vrhbosanski-sarajevski, Mostarsko-duvanjski i Banjolučki jednodušni u mišljenju zatražili su da se za područja podložna njihovoj jurisdikciji uspostavi nova Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine. Stoga ova Kongregacija za evangelizaciju naroda, čuvši Odsjek Državnog tajništva za odnose sa državama, snagom ovlaštenja povjerenih joj od našeg Svetog Oca Ivana Pavla po božanskoj providnosti pape II., dana 8. prosinca tekuće godine odobrila je prema pravnoj normi uspostavu Biskupske konferencije oblasti Bosne i Hercegovine…“[42]

Na sam Božić 1994. god. isti Zbor je odobrio i Statut Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.[43] Bosanskohercegovački biskupi bili su svjesni kako hrvatski narod živi na prostorima dviju međunarodno priznatih država, zatim da ima dvije biskupske konferencije, ali isto tako da će „… nastojati jednodušno djelovati za svako dobro Crkve u hrvatskom narodu kojemu pripadamo sviješću, poviješću, jezikom i duhom“[44]. I zato je trebalo po uzoru na druge države urediti i Caritas na razini novoutemeljene Biskupske konferencije BiH.

Već na prvom zasjedanju novonastale Biskupske konferencije BiH, koje je održano u Mostaru od 27. do 29. siječnja 1995. god., bosanskohercegovački biskupi, 28. siječnja 1995. god., osnovali su Caritas pod imenom Caritas Biskupske konferencije BiH.[45] Tada je odobren i njegov prvi Statut.[46] Biskupska konferencija BiH, na svom 65. redovitom zasjedanju održanom u Sarajevu 4. i 5. studenog 2015. god., odobrili su novi treći Statut[47] i promijenili ime Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Caritas Bosne i Hercegovine[48].

Dekretom Biskupske konferencije BiH, br. 234/95. od 30. prosinca 1995. god., za prvog ravnatelja Caritasa Biskupske konferencije BiH imenovan je banjolučki svećenik preč. dr. sc. Miljenko Aničić i to na tri godine.[49] Nakon toga, također dekretom Biskupske konferencije BiH, br. 304/96. od 31. listopada 1996. god., zamjenikom ravnatelja imenovan je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. mr. sc. Ivo Balukčić, koji na toj dužnosti ostaje do 1. listopada 1997. god.[50]

Već naredne 1996. god. počelo je i izlaženje glasila Caritasa Biskupske konferencije BiH pod nazivom „Caritas Bosne i Hercegovine“. Novo glasilo bilo je obogaćenje za cijelo bosanskohercegovačko podneblje, jer je donosilo vijesti i potrebne informacije, kako o karitativnom djelovanju Caritasa Biskupske konferencije BiH, tako i o nad/biskupijskim Caritasima u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci. U njemu su prikazivane i aktivnosti inozemnih nacionalnih Caritasa i donatora koji su u tim teškim ratnim i poratnim vremenima sve do današnjeg dana imali srca za sve žitelje Bosne i Hercegovine.

Novi korak u građenju karitativne svijesti i odgovornosti bosanskohercegovački biskupi pokazali su svojim pastirskim pismom od 22. studenog 1996. god. kojim su odredili da se svake godine Treću nedjelju došašća obilježava kao Nedjelju Caritasa za cijelo područje Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, a koja se te godine slavila 15. prosinca.[51] U svome pastirskom pismu, koje je željelo posvijestiti ulogu Caritasa u svakodnevnom življenju i djelovanju u svim župnim zajednicama, nad/biskupi, između ostalog, pišu: „… Zato vas danas, na 3. Nedjelju Došašća koju slavimo kao Nedjelju Caritasa Crkve u Bosni i Hercegovini, želimo pozvati da djelotvorno izrazite snagu svoje vjere i da, kao kroz cijelu povijest Crkve, i vi prema siromašnijima od vas pokažete veličinu Božje ljubavi koja djeluje u vama, vjernicima Kristovim. Gospodin kaže 'Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe' (Mt 5, 7) … Caritas je pomagao i pomaže. Pomozimo i mi svojim milodarima Caritasu da može i dalje vršiti svoju plemenitu i za Crkvu Kristovu tako važnu funkciju. Ovdje mislimo u prvom redu na naše sestrinske Crkve u Ruandi i Zairu u Africi, gdje su djelovali i još uvijek ima misionara i misionarki iz naših bosanskohercegovačkih biskupija i provincija. Izražavamo duboku kršćansku solidarnost s braćom biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, i vjernicima, poginulim mučenicima …“[52]

Suradnja bosanskohercegovačkih nad/biskupijskih Caritasa postojala je i živjela prema konkretnim okolnostima u predratnom, ratnom i poratnom vremenu. Ona je bila prisutna i prije utemeljenja raznih oblika koordinacijske ustanove nazvane Caritas Biskupske konferencije BiH. Svaka od nad/biskupija obnovila je rad svoga Caritasa prije Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.): Caritas Vrhbosanske nadbiskupije: 13. kolovoza 1990. godine,[53] Caritas biskupija Mostaro-Duvno i Trebinje-Mrkan: 17. kolovoza 1982. godine,[54] a Caritas Banjolučke biskupije bez dekreta utemeljenja svoje djelovanje započeo je s radom i prije minuloga rata[55]. I zato je u novonastalim postkomunističkim, socijalno teškim predratnim, ratnim i poratnim okolnostima itekako bila potrebna kvalitetna koordinacija crkvenih karitativnih ustanova na bosanskohercegovačkom prostoru. Kroz cijelo vrijeme organizirani su razni sastanci.[56] Prvi takav sastanak ravnatelja nad/biskupijskih Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije,[57] koji se naziva i povijesnim, održan je u Splitu 3. veljače 1994. god., čiji je domaćin bio Caritas Vrhbosanske nadbiskupije koji je u to ratno vrijeme imao urede i u Splitu[58]. Jedan od najvažnijih zaključaka bila je odluka o unaprjeđenju suradnje s Caritasom Internationalis i s drugim europskim nacionalnim Caritasima kako bi u tim teškim vremenima, uz njihovu međunarodnu potporu, na što lakši način bili zbrinuti svi kojima je bila potrebna pomoć, a poglavito brojne izbjeglice i prognanici na bosanskohercegovačkim prostorima.[59] Sastanci su i dalje održavani na različitim mjestima, a domaćin je uglavnom bio netko od nad/biskupijskih Caritasa,[60] odnosno u inozemstvu, kad je u pitanju Caritas Internationalis[61].

Od svoga osnivanja, prvo kao Caritasa Vrhbosanske metropolije 5.-7. siječnja 1994. god., zatim kao Caritas Biskupske konferencije BiH 28. siječnja 1995. god. pa do početka lipnja 1998. god. djelovao je iz Zagreba[62]. Kroz cijelo to vrijeme sjedište mu je u Zagrebu bilo na sljedećoj adresi: Kaptol 25; HR-10000 Zagreb. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. god., i završetka deblokade grada Sarajeva koja je trajala od 5. travnja 1992.   do 29. veljače 1996. god., život u Sarajevu krenuo je putem slobodnog izlaska i ulaska kao i obnovom svega što je porušeno i uništeno.

 Caritas Biskupske konferencije BiH kupio je kuću u Sarajevu za svoju Središnjicu 26. siječnja 1998., a koja se nalazi na adresi: Mehmed bega Kapetanovića Ljubušaka br. 6.[63] Dolaskom novog ravnatelja, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije mons. Bosiljka Rajića, 12. lipnja 1998. god., Caritas Biskupske konferencije BiH preselio je u Sarajevo, kratko u prostore Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u ulici Kaptol 7, a nakon toga u svoju kupljenu i obnovljenu zgradu u kojoj djeluje sve do današnjeg dana. Ista je nakon kupovine dograđivana i preuređena za potrebe Caritasa Biskupske konferencije BiH.[64] Međutim, nije riješeno pitanje smještaja ravnatelja Caritasa Biskupske konferencije BiH, kao što su to učinile neke od crkvenih ustanova na razini Biskupske konferencije BiH,[65] bez obzira kojoj bosanskohercegovačkoj nad/biskupiji ili redovničkoj zajednici pripadao ravnatelj. Do sada je bila praksa da su ravnatelji stanovali bez nadoknade ili uz minimalnu financijsku nadoknadu u nekoj od ustanova Vrhbosanske nadbiskupije ili u nekoj od redovničkih zajednica smještenih u Sarajevu.

Međutim, zgrada Središnjice Caritasa Bosne i Hercegovine, svojim položajem u gradu Sarajevu i svojim sadržajem nije zadovoljavala potrebe u svim karitativnim aktivnostima Caritasa BiH. I zato se na sjednici Upravnog vijeća Caritasa BiH od 11. listopada 2018. godine i tijekom narednih godina, na prijedlog tadašnjeg ravnatelja, krenulo putem rješavanja i ovog važnog problema Caritasa BiH.[66] Željelo se na prostoru grada Sarajeva, od Baščaršije do Stupa, pronaći prikladnu zgradu ili odgovarajuće zemljište za izgradnju Višenamjenskog projektnog središta za cjelovito djelovanje Caritasa BiH kao i osiguravanje prikladnog stana za ravnatelja. Kucalo se na mnoga vrata crkvenih, općinskih, gradskih i županijskih ustanova na prostoru Sarajeva i uz traženje ponuda raznih pravnih subjekata i privatnih osoba. Nažalost, odgovore se uglavnom nije dobivalo ili su bili negativni i neprihvatljivi za Caritas BiH. Nada se pojavila krajem 2022. godine saznavši za ponudu Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD) sa sjedištem u Sarajevu. Ova karitativno-humanitarna organizacija tih mjeseci prodavala je svoje objekte sa zemljištem u Doglodima u sarajevskom naselju Stup. I zato je sazvana i održana izvanredna sjednica Upravnog vijeća Caritasa BiH u Rezidenciji vrhbosanskog nadbiskupa, 4. veljače 2023. god., s jednom točkom Dnevnog reda kupovina spomenute nekretnine. Nakon konstruktivne rasprave Upravno vijeće jednoglasno je odlučilo da Caritas BiH kupi objekte i zemljište od Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva. Kupoprodaja je obavljena 8. ožujka 2023. godine, a isti ugovor ovjeren 11. ožujka 2023. godine. Nakon toga slijedio je proces isplate, zemljišno-knjižne ubilježbe, prebacivanje raznih obveza na Caritasa BiH (struja, voda, telefon, plin i dr.), zatim sigurnosno osiguravanje svih objekata i zemljišta (alarm, video nadzor, osvjetljenje, protupožarno osiguranje i dr.), stvaranje potrebnih pretpostavki za održavanje spomenute nekretnine, proces legalizacije naknadno izgrađenih i dograđenih dijelova objekata, kao i građevno osvježavanje svih objekata i zemljišta. Na ovaj način Caritas BiH, uz postojeću upravnu zgradu u središtu grada Sarajeva, dobio je i Višenamjensko projektno središte uz zadovoljavanje svih potreba za kvalitetno karitativno djelovanje kao i odgovarajući stan za ravnatelja uz mogućnost daljnje gradnje i nadogradnje uz karitativno osmišljavanje.

Danom 12. lipnja 1998. god. i preuzimanjem Caritasa ravnateljem postaje svećenik Vrhbosanske nadbiskupije mons. Bosiljko Rajić, koji je na ovu službu došao kao dušobrižnik Hrvatske katoličke misije Ulm u Njemačkoj.[67] Na traženje Caritasa Biskupske konferencije BiH i uz odobrenje Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu u istoj kući otvorena je i blagoslovljena kapelica, 21. lipnja 1998. god., koja je bila posvećena sv. Alojziju Gonzagi.[68] On ostaje ravnateljem do 30. kolovoza 2010. god. kada službu ravnatelja Caritasa Biskupske konferencije BiH preuzima svećenik Hercegovačke franjevačke provincije sa sjedištem u Mostaru fra Miljenko Mika Stojić koji ostaje ravnateljem do 3. rujna 2013. god.

Na 58. redovitom zasjedanju Biskupske konferencije BiH u Banjoj Luci, biskupi su se zahvalili na trogodišnjem obnašanju službe dotadašnjem ravnatelju, te odlučili imenovati svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, bivšeg ravnatelja Caritasa Biskupske konferencije BiH mons. Bosiljka Rajića, koji je službu u novom mandatu ponovno preuzeo 3. rujna 2013. god.[69]

Na prijedlog Upravnog vijeća Caritasa BiH i u skladu s odlukom biskupâ Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, donesenom na 65. redovnom zasjedanju, održanom 4. i 5. studenog 2015. god. u Sarajevu, nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik Biskupske konferencije BiH kardinal Vinko Puljić imenovao je na službu ravnatelja Caritasa BiH na mandat od pet godina u skladu s novim Statutom i novim imenom Caritasa BiH svećenika Vrhbosanske nadbiskupije mons. mr. sc. Tomu Kneževića.[70]

4.1 Ravnatelji i zamjenik ravnatelja Caritasa BiH

Ravnatelji:

1. Mons. dr. sc. Miljenko Aničić (30. prosinca 1995.-12. lipnja 1998.)[71]

2. Mons. Bosiljko Rajić (12. lipnja 1998.-30. kolovoza 2010.)[72]

3. Fra Miljenko Mika Stojić (30. kolovoza 2010.-3. rujna 2013.)[73]

4. Mons. Bosiljko Rajić (3. rujna 2013.-27. studenog 2015.)

5. Mons. mr. sc. Tomo Knežević (27. studenog 2015.-...)[74]

Zamjenik ravnatelja:

Vlč. mr. sc. Ivo Balukčić (31. listopada 1996.-1. listopada 1997.)[75]

4.2 Plan djelovanja Caritasa Biskupske konferencije BiH[76]

Svaki Caritas pravi plan svoga djelovanja za određeni vremenski period. Pri tom se vodi računa o potrebama konkretnog okruženja kao i o mogućnostima ostvarenja svega što je planirano. Tako je i Caritas Biskupske konferencije BiH napravio plan za određeno vrijeme, počevši od 2000. godine:

1. Razviti kapacitete Caritasa u Bosni i Hercegovini: Caritas BK BiH u narednih pet godina želi naglasak staviti na razvoj svojih kapaciteta. Na prvom mjestu radi se o izgradnji župnih Caritasa. Pod razvojem kapaciteta podrazumijeva se također i razvoj volontarijata. Bez tog razvoja i organiziranog karitativnog djelovanja Caritas ne bi ispunio svoju zadaću. Caritas BK BiH od 2000. godine provodi različite projekte i inicijative na ovom području.

2. Poboljšati kvalitetu života starih i bolesnih osoba u Bosni i Hercegovini:[77]

Stare i bolesne osobe su jedna od najugroženijih populacija u Bosni i Hercegovini. Osobito je težak položaj onih koji su sami i onih koji su bolesni. Veliki je također broj starih osoba koje su u potpunosti nepokretne. Stoga je Caritas BK BiH odlučio i u narednom razdoblju pomoći ovim osobama kroz program kućne njege.

3. Poboljšati kvalitetu obiteljskog života kako bi se afirmirale vrijednosti braka i obitelji, te kako bi se preventivno djelovalo na socio-patološke pojave: Obitelji se susreću s velikim problemima pa iz toga proizlazi da se mnoge mlade osobe ne odlučuju za obiteljski život. Također je povećan broj nasilja u obitelji. Caritas BK BiH želi otvoriti savjetovališta koja bi pomogla obiteljima u rješavanju mnogih problema, a ujedno bi se promovirala vrijednost obiteljskog života i kršćanske vrijednosti braka.

4. Prezentirati Caritas u BiH široj javnosti:

Medijski rad je kultura dijaloga unutar Caritasove mreže i dušobrižništva. Svrha ovog djelovanja je povezivanje u svrhu solidarnosti, povezanosti, informiranosti i motiviranosti za darivanje. I pored toga što Caritas BK BiH od svog osnivanja pa do danas neprestano djeluju na tom području, nije još uvijek dovoljno nazočan široj javnosti. Caritas stoga želi u narednom razdoblju nastaviti i pojačati suradnju s medijskim kućama koje su najjače sredstvo za informiranje šire javnosti.

5. Osigurati primjerenu pomoć osobama u kriznim situacijama:

Pod ovim prioritetom Caritas BK BiH na prvom mjestu misli na elementarne nepogode i žrtve koje su tim pogođene. Caritas želi osposobiti svoje osoblje za organiziranje humanitarnih akcija i za prikupljanje sredstava.

6. Promovirati proces izgradnje mira unutar lokalnih nevladinih organizacija:

Caritas BK BiH na osnovi strateških planova Caritasa Europa i Caritasa Internationalis, te na osnovi potreba i aktualne situacije u BiH smatra da je potreban veći angažman Caritasa u procesu izgradnje mira. Temeljno polazište u procesu izgradnje mira je priručnik Caritasa Internationalis i naša dosadašnja iskustva. Naglasak se stavlja na izobrazbu osoblja i konkretnu pomoć žrtvama nasilja.

Pripremio: mons. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH

Ažurirano: 21.9.2023.

 


[1] Pogledaj više Knežević, T., Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća. Nastanak. Uspostava. Djelovanje, Sarajevo 2014., 17-20.

[2] Usp. Georges, K.E., Ausführliches lateinisch-deutsches Handwörterbuch, Aus den Quellen zusammengetragen und mit besonderer Bezugnahme auf Synonymik und Antiquitäten unter Berücksichtigung der besten Hilfsmittel, Hannover und Leipzig 91958., 1, 1001; Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 2, 941-947.

[3] Ne potječe od grčke riječi χάρις koja označava milost. Počevši od Izidora Seviljskog (+636.) povezivana je s riječju caritas. Usp. Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 2, 941.

[4] Usp. 1 Iv 4, 7; 4, 9-10; Rim 5,5

[5] Opširnije kod Häring, B., Život u zajedništvu s braćom, u: Kristov zakon, Zagreb, 1980., 2, 383-519.

[6] Usp. Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg 1986., 2, 950; Hugoht, M., Caritaswissenschaft, u: Drehsen, V. i dr. (priredili), Wörterbuch des Christentums, München, 1988., 193-194.

[7] Usp. Borgmann, K., Werthmann, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 10, 1060.

[8] Usp. Schwarz, A., Faßbender, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 4, 31.

[9] Pogledaj više Knežević, T., Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća. Nastanak. Uspostava. Djelovanje, Sarajevo 2014., 23-28.

[10] Više kod Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg 1986., 2, 941-942; Aničić, M., Perspektive karitativne zauzetosti, u: Diacovensia 2 (2003.) 282-286; Zalar, Đ., Caritas - put Crkva, Kršćansko služenje svijetu, Zagreb, 2006., 7-33.

[11] Usp. Hugoht, M., Caritas, u: Drehsen,V. i dr. (pripredili), Wörterbuch des Christentums, München 1988., 193.

[12] Više kod Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg 1986., 2, 943-944; Hugoht, M., Caritas. U: Drehsen, V. i dr. (priredili), Wörterbuch des Christentums. München 1988., 193; Aničić, M., Perspektive karitativne zauzetosti, u: Diacovensia 2 (2003.) 286-291.

[13] Usp. Rim 15, 25-27; 2 Kor 8, 2-24; 9, 1-15; Zalar, Đ., Caritas – put Crkva, Kršćansko služenje svijetu, Zagreb, 2006., 35-59.

[14] Usp. Štampar, G., Sveti Vinko Paulski - apostol ljubavi, u: Caritas BK BiH 1 (1998.) 6-7.

[15] Usp. Borgmann, K., Caritasverbände, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986.,  2, 947-950.

[16] Riječ nacionalni ne odnosi se na jedan konkretni narod, nego na konkretnu državu življenja Katoličke Crkve odnosne neke organizacije Caritasa. U konkretnom slučaju odnosi se na Caritas neke od zemalja koje sudjeluju u stvaranju saveza Caritasa.

[17] Usp. Joerger, K., Caritas Internationalis, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 2, 947.

[18] Pogledaj više Knežević, T., Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća. Nastanak. Uspostava. Djelovanje, Sarajevo 2014., 61-66.

[19] Ideal nove „Vrhbosne“, u: Vrhbosna 2 (1932.) 45.

[20] Usp. Apostolsko pismo pape Pija XI. „Nova impendet“ od 2. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 133-134.

[21] Apostolsko pismo pape Pija XI. „Nova impendet“ od 2. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 133.

[22] Apostolsko pismo pape Pija XI. „Nova impendet“ od 2. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 134.

[23] Okružnica Katoličkog episkopata Jugoslavije „Katolički episkopat svome narodu“ od 15. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 129-133. Uz okružnicu pogledati također Živković, A., Pioniri katoličke akcije. Uz okružnicu katoličkog episkopata od 15. 10. 1931., u: Vrhbosna 1 (1932.) 11-13.

[24] Okružnica Katoličkog episkopata Jugoslavije „Katolički episkopat svome narodu“ od 15. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 129.

[25] Okružnica Katoličkog episkopata Jugoslavije „Katolički episkopat svome narodu“ od 15. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 132.

[26] Okružnica Katoličkog episkopata Jugoslavije „Katolički episkopat svome narodu“ od 15. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 132.

[27] Usp. Apostolsko pismo pape Pija XI. „Nova impendet“ od 2. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 133-135.

[28] Usp. Okružnica Katoličkog episkopata Jugoslavije „Katolički episkopat svome narodu“ od 15. listopada 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 129-133.

[29] Okružnica o organizaciji karitativne akcije „Za djecu i siromahe“, br. 2810/1931. od 22. studenog 1931., u: Vrhbosna 9. 10. i 11. (1931.) 135-136. Istu akciju s istim naputcima u novim okružnicama koje su slijedile Okružnica o ponovnoj organizaciji karitativne akcije prema bijednima „Opet na vojnu ljubavi“, br. 2958/1932. od 14. studenog 1932., u: Vrhbosna 12 (1932.) 306-307 i Okružnica o karitativnoj akciji preko zime „Okružnica o karitativnoj akciji preko zime“, br. 3036/33. od 27. studenog 1933. u: Vrhbosna 12 (1933.) 305-306. A o sličnoj akciji njemačkog Caritasa u 1932. pogledaj Njemačka, Katolička pomoć u zimi, u: Vrhbosna 12 (1932.) 302.

[30] Okružnica o organizaciji karitativne akcije „Za djecu i siromahe“, br. 2810/1931. od 22. studenog 1931., u: Vrhbosna 9., 10. i 11. (1931.) 135-136. O organizaciji i provedbi same akcije u Sarajevu Stolovi Kršćanske Ljubavi, u: Vrhbosna 1 (1932.) 26.

[31] Usp. Stolovi Kršćanske Ljubavi, u: Vrhbosna 1 (1932.) 26.

[32] Tada je u istoj zgradi bila smještena „Nova tiskara Vrček i drug“. Naime, prvu hrvatsku tiskaru pod Austro-Ugarskom otvorili su Hrvati tiskari u Sarajevu 1909. pod imenom „Štamparija Kramarića i Raguza“. Zvala se i „Prva hrvatska tiskara, Sarajevo“. Ta se tiskara pretvorila 1919. u „Hrvatsku tiskaru d.d.“, a od 1930. u „Novu tiskaru Vrček i drug“. Glavni akcionar ove tiskare bio je Vrhbosanski kaptol. Radila je i za vrijeme drugog svjetskog rata. Poslije II. svjetskog rata i dolaskom komunista na vlast promijenila je naziv u „Štamparija Omladinske riječi“. Do 1951. radila je kao središnji Štamparski zavod „Oslobođenje“ u Sarajevu. Pogledaj više Pejanović, Đ., Štamparije u Bosni i Hercegovini 1529.-1951., u: www.openbook.ba.

[33] Usp. Caritas Zagrebačke nadbiskupije, u: Caritas BK BiH 1 (1998.) 12-13; Baloban, S., Karitativni rad Katoličke Crkve kao ishodište socijalnog rada u Hrvatskoj, u: Revija za socijalnu politiku 3-4 (2005.) 278-281; Pintarić, N. i dr. (priredili), Ususret bližnjemu, Obilježavanje 80 godina rada Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 2013.

[34] Više Stanković, V., Caritas u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica, u: Bogoslovska smotra 3-4 (1993.) 406-413.

[35] Stanković, V., Caritas u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica, u: Bogoslovska smotra 3-4 (1993.) 407.

[36] Više o zbrinjavanju prognanika i izbjeglica iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih republika bivše Jugoslavije pogledaj Stanković, V., Caritas u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica, u: Bogoslovska smotra  3-4 (1993.) 408-413.

[37] Usp. Dekret Zbora za evangelizaciju naroda, br. 5350/94. od 8. prosinca 1994. godine, u: Dokumenti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ožujak 1996., 4. Isto tako pogledati Dekret Zbora za evangelizaciju naroda o odobrenju prvog Statuta Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, br. 5619/95. od 25. prosinca 1995., u: Dokumenti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Sarajevo, ožujak 1996., 26.

[38] Pogledaj više Knežević, T., Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća. Nastanak. Uspostava. Djelovanje, Sarajevo 2014., 66-78.

[39] Vrhbosanski nadbiskup i metropolita mons. Vinko Puljić, mostarski biskup mons. dr. sc. Ratko Perić i banjolučki biskup mons. dr. sc. Franjo Komarica.

[40] Pogledaj Dekret Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog o imenovanja vlč. dr. sc. Miljenka Aničića za zastupnika dijecezanskih Caritasa Vrhbosanske metropolije, br. 32/94. od 11. siječnja 1994., u: Caritasa BK BiH 1 (1996.) 42-43.

[41] Usp. Dekret Zbora za evangelizaciju naroda, br. 5350/94. od 8. prosinca 1994. u: Dokumenti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ožujak 1996., 4.

[42] Dekret Zbora za evangelizaciju naroda, br. 5350/94. od 8. prosinca 1994., u: Dokumenti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ožujak 1996., 4.

[43] Usp. Dekret Zbora za evangelizaciju naroda o odobrenju Statuta Biskupske konferencije BiH, br. 5619/95. od 25. prosinca 1995. u: Dokumenti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ožujak 1996., 26-27, 28-33.

[44] Izjava s prvog zasjedanja BK BiH, u: Dokumenti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ožujak 1996., 5.

[45] Usp. Caritas Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 42. Caritas Biskupske konferencije BiH prvi put registriran u Kantonalnom sudu u Sarajevu br. R-III87/97. od 24. srpnja 1997. god.

[46] Usp. Statut Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u: Dokumenti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ožujak 1996., 34-38; Statut Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 45-48. Drugi Statut stupio je na snagu 14. veljače 2006. god. Usp. Statut Caritasa Biskupske konferencije BiH, u: Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, Statuti, Uredbe, Pravilnici, Sarajevo, 2007., 23-27.

[47] Usp. Odobrenje novog Statuta Caritasa Bosne i Hercegovine br. 225/2015. od 5. studenog 2015.

[48] Usp. Treći Statut Caritas Bosne i Hercegovine čl. 2.: Naziv i pravni status.

[49] Usp. Dekret Biskupske konferencije BiH o imenovanja preč. dr. sc. Miljenka Aničića za ravnatelja Caritasa Biskupske konferencije BiH br. 234/95. od 30. prosinca 1995., u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 43.

[50]  Usp. Dekret Biskupske konferencije BiH o imenovanju vlč. mr. sc. Ive Balukčića za zamjenika ravnatelja Caritasa Biskupske konferencije BiH br. 304/96. od 31. listopada 1996. u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 44. Prestanak službe zamjenika ravnatelja Caritasa BK BiH pogledaj: Zamjenik direktora Caritasa BK BH razriješen dužnosti, u: Caritas BK BiH 4 (1997.) 47. Na tu dužnost došao je s dužnosti ravnatelja Hrvatske katoličke misije u Lyonu u Francuskoj. Usp. Katolička tiskovna agencija (KTA), 30. listopada 2012., na svojoj web stranici (www.ktabkbih.net) pod naslovom „Curriculum vitae preč. dr. Balukčića izrečen na Misi zadušnici“.

[51] Usp. Prva Nedjelja Caritasa u B-H, u: Caritasa BK BiH 1 (1996.) 87; Pastirsko pismo biskupa Bosne i Hercegovine uz Nedjelju Caritasa u BiH 15. prosinca 1996., u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 87-90.

[52] Pastirsko pismo biskupa Bosne i Hercegovine uz Nedjelju Caritasa u BiH 15. 12. 1996., u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 89.

[53] Pogledaj Dekret Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog, br. 1088/90. od 13. kolovoza 1990. imenovanja vlč. Pave Šekerije ravnateljem obnovljenog Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije i duhovnikom sarajevskih bolnica. O Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije pogledaj Marić, F. (priredio), Vrhbosanska nadbiskupije početkom trećeg tisućljeća, Sarajevo-Zagreb, 2004., 1243-1244.

[54] Pogledaj više Komadina, A. i dr. (priredili), Caritas biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan, 20 godina iz ljubavi prema čovjeku, Mostar, 2002., posebno 9-32.

[55] Usp. Dekret utemeljenja Caritasa Banjolučke biskupije, koje je bilo retroaktivno 24. listopada 2003., ima broj Biskupskog ordinarijata Banja Luka 204/2008. i nosi nadnevak 24. listopada 2008. Pogledaj više Aničić, M., Caritas nasuprot ekonomskom siromaštvu, Izazovi i mogućnosti, u: Vrhbosnensia 2 (2010.) 271-297, posebno 280; Marić, F. i Orlovac, A. (priredili), Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006. Povodom 125. obljetnice utemeljenja Biskupije, Banja Luka, 2006., 664-668.

[56] Pogledaj više Sjednice ravnatelja Caritasa Vrhbosanske Metropolije i Caritasa Internationalis, u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 51-53 i Sjednice Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Caritasa Internationalis, u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 54-61.

[57] Ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Pavo Šekerija, ravnatelj Caritasa hercegovačkih biskupija don mr. sc. don Krešo Puljić i ravnatelj Caritasa Banjolučke biskupije vlč. dr. sc. Miljenko Aničić. Na kasnijim sastancima sudjelovali su novi ravnatelji Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije: vlč. Anto Perić i vlč. Stipo Knežević, a iz Caritasa hercegovačkih biskupija don dr. sc. Ante Komadina.

[58] U to ratno vrijeme Caritas hercegovačkih biskupija djelovao je iz svoje Središnjice u Mostaru, a Caritas Banjolučke biskupije osim iz svoje Središnjice u Banja Luci djelovao je i iz svog ureda u Zagrebu.

[59] U najtežim ratnim trenutcima u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine širinu Caritasova srca bilo preko Caritasa Biskupske konferencije BiH, bilo preko bosanskohercegovačkih nad/biskupijskih Caritasa pokazali su sljedeći nacionalni Caritasi: Caritas Austrije, Caritas Danske, Caritas Norveške, Caritas Njemačke, Caritas Švedske, Caritas Škotske, Caritas Francuske Secours Catholique, Caritas Italije, Caritas Belgije, Caritas Španjolske, Caritas Luksemburga, Caritas Velike Britanije, Caritas Australije, Caritas Amerike (CRS) i Caritas Nizozemske. Pogledaj više Donacije nacionalnih Caritasa, u: Caritas BK BiH 1 (1996.) 86 i Rebo, Ž., Plan aktivnosti nacionalnih Caritasa u 2002., u: Caritasa BK BiH 2 (2001.) 23-25. A o djelovanju Caritasa Francuske „Secours Catholique“ u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1996. godine sa specifikacijom pomoći pogledaj Humanitarna pomoć Caritasa Francuske od 1992. do 1996. Secours Catholique – Caritas Francuske u Bosni i Hercegovini, u: Caritas BK BiH 1 (1997.) 30-32.

[60] Mostar (4.-5. travnja 1994.), Split (28. veljače 1995.), Split (1. prosinca 1995.), Zagreb (18. siječnja 1996.), Sarajevo (14.-15. svibnja 1996.),  Zagreb (11. lipnja 1996.), Zagreb (11. listopada 1996.).

[61] Rim (Italija) (4. veljače 1994.), Zagreb (Republika Hrvatska) (15. travnja 1994.), Beč (Austrija) (9.-10. svibnja 1994.), Freiburg (Njemačka) (27.-28. srpnja 1994.), Zagreb (Republika Hrvatska) (14.-15. rujna 1994.), Luzern (Švicarska) (16. studenog 1994.), Zagreb (Republika Hrvatska) (13.-14. lipnja 1995.), Hertogenbosch (Nizozemska) (7.-8. studenog 1995.), Luzern (Švicarska) (6. prosinca 1995.), Beč (Austrija) (14.-15. prosinca 1995.), Rim (Italija) (20.-21. veljače 1996.), Sarajevo (Bosna i Hercegovina) (14.-15. svibnja 1996.), Madrid (Španjolska) (17.-18. rujna 1996.).

[62] Usp. Zapisnik primopredaje s priloženim dokumentima br. 374/98. od 12. lipnja 1998.

[63] Usp. Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 26. siječnja 1998. i Anex ugovora o kupoprodaji nekretnina od 23. veljače 1998. Dalje Kupljena zgrada za centralu Caritasa BK BiH u Sarajevu, u: Caritas BK BiH (1998.) 43; Rebo, Ž., Kuća Caritasa BK BiH, u: Caritas BK BiH 2 (1999.) 30.

[64] Usp. Zahtjev za izdavanje urbanističke suglasnosti za dogradnju i nadogradnju stambene zgrade br. 528/98. od 13. travnja 1998. god.; Rješenje od davanju urbanističke suglasnosti Općine Centar Sarajevo br. 07/A-ED-VV-364-504/98. od 4. rujna 1998.

[65] Do sada to su učinile Biskupska konferencije BiH za svoga generalnog tajnika i Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela BiH za svoga nacionalnog ravnatelja. Novoimenovani ravnatelj mons. Bosiljko Rajić za vrijeme svoga prvog mandata stanovao je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, za drugog mandata kao kanonik u kanoničkom stanu Stolnog kaptola vrhbosanskog u Sarajevu, njegov nasljednik hercegovački franjevac fra Miljenko Mika Stojić u Franjevačkom samostanu na Bistriku u Sarajevu, a mons. Tomo Knežević kao svećenik Vrhbosanske nadbiskupije s raznim službama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i kao predavač Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Naime, Vrhbosanska nadbiskupija u svim dosadašnjim slučajevima predratnog i poratnog vremena pokazivala je svoju crkvenu i hrvatsku širinu, kako davanjem uredskih prostora za ustanove, tako i davanjem prostora za stanovanje ravnateljâ na razini bivše i sadašnje Biskupske konferencije odnosno vatikanskog Zbora za evangelizaciju naroda uglavnom bez bilo kakvih ili uz minimalnu financijsku nadoknadu.

[66] O cijelom procesu traženja i kupovine spomenute nekretnine od HKDD-a pogledati u Pismohrani Caritasa BiH: Zapisnike redovnih sjednica Upravnog vijeća Caritasa BiH od: 11. listopada 2018., 3. svibnja 2019., 21. listopada 2019., 26. listopada 2020., 4. svibnja 2021., 25. listopada 2021., 23. svibnja 2022., 10. listopada 2022., 3. svibnja 2023., 3. listopada 2023. i Izvanredne sjednice Upravnog vijeća Caritasa BiH od 4. siječnja 2023., te Kupoprodajni ugovor sklopljen 8. ožujka 2023. godine.

[67] Usp. G.Š., Promjene u vodstvu Caritasa, u: Caritas BK BiH 1 (1998.) 43.

[68] Usp. Zahtjev za otvorenje kapelice u prostorijama Caritasa Biskupske konferencije BiH br. 620/99. od 25. svibnja 1999.; Dozvola za otvaranje kapelice u prostorijama Caritasa BK BiH br. 811/99. od 31. svibnja 1999.; Zahtjev za zatvaranje kapelice br. 41/2009. od 31. ožujka 2009.; Suglasnost za zatvaranje kapelice br. 740/09. od 16. travnja 2009.; Sveti Alojzije Gonzaga, u: Caritas BK BiH 2 (1999.) 30.

[69] Usp. Priopćenje s 58. redovnog zasjedanja Biskupske konferencije BiH, u: KTA - Vijest od 17. srpnja 2013. i mons. Bosiljko Rajić preuzeo dužnost ravnatelja Caritasa BK BiH, u: KTA - Vijest od 3. rujna 2013.

[70] Usp. Imenovan novi ravnatelj Caritasa BiH, u: KTA - Vijest od 10. studenog 2015.

[71] Pogledaj više Marić, F. i Orlovac, A., Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006., Banja Luka 2006., 604.

[72] Pogledaj više Marić, F., Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, Sarajevo-Zagreb 2004.,1312.

[73] Pogledaj više www.franjevci.info; www.hr.wikipedia.org/wiki/Miljenko_Stojić.

[74] Pogledaj više Marić, F., Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, Sarajevo-Zagreb 2004., 1295.

[75] Pogledaj više Marić, F., Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, Sarajevo-Zagreb 2004., 1280.

[76] Usp. Plan djelovanja Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u: www.carbkbih.org

[77] Usp. Zbornik radova sa seminara za djelatnike u službi starih i nemoćnih održan u Sarajevu od 24. do 26. veljače 2000. godine pod nazivom „Jesen života“, Jurišić, P. (priredio), Vaši će starci sanjati sne, Caritas BK BiH - Sarajevo, 2003.


long