Dragi brate u biskupstvu, dragi Franjo,

draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

dragi djelatnici i volonteri Caritasa, koji ste ovdje prisutni i koji nas pratite putem Hrvatske televizije, dragi dobročinitelji, draga braćo i sestre ovdje u ovoj obnovljenoj crkvi i svi diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i diljem svijeta u kojem ima tako puno naše braće i sestara iz hrvatskoga naroda!

Dvanaesti je tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH. Nismo posustali, a nadam se da i nećemo u organizaciji ovog tjedna zajedništva i molitve jednih za druge, a po mogućnosti i materijalnog darivanja i pomaganja. Na to nas potiče živa Božja riječ koju posebno slušamo svake nedjelje i promišljamo kako je ostvariti u svom svagdanjem životu.

Korizma je posebno vrijeme koje nas poziva na odricanje i činjenje dobrih djela. U korizmenom vremenu posebno osluškujemo Božju riječ koja je uvijek živa. Ona je stara, ali uvijek nova. Vrijedi za svakoga čovjeka i za sva vremena. Vrijedi i za ovo naše 21. stoljeće koje je u mnogočemu napredovalo, no pitamo se uvijek je li napredovalo u dobroti, u ljubavi, u poštenju, u istinoljubivosti ili možda živi u jednom strahu potpunoga uništenja. Zato s pozornošću slušamo Božju riječ u ovom korizmenom vremenu.

Evo, i danas smo čuli prvo čitanje iz Knjige Izlaska kako Bog vodi izraelski narod iz egipatskog ropstva u slobodu. U slobodi treba znati živjeti i zato Bog daje svoju riječ čovjeku. Daje mu savjete kako treba živjeti. Te riječi nazivaju se i zapovijedima. Neki danas ne vole tu riječ „zapovijed“. Moderni čovjek se buni i prigovara: „Tko meni može zapovijedati?! Pa ja sam onaj vrhovni, meni neće nitko zapovijedati.“

No, možemo tu riječ zamijeniti i upotrijebiti riječ „konvencija“, što bi trebalo značiti: ono što nam zajedno odgovara, što nam konvenira, ono oko čega ćemo se svi zajedno dogovoriti. Budući da su ove riječi izgovorene Mojsiju na brdu Sinaj, možemo ih nazvati suvremenim rječnikom „Sinajska konvencija“. Ta konvencija ima samo deset točaka, deset članaka jezgrovito izrečenih koje se mogu dalje tumačiti.

Prva točka govori o onome tko je Predlagatelj konvencije. On se sam predstavlja: „Ja sam Gospodin Bog tvoj. Ja sam onaj koji sam te stvorio. Ja sam onaj koji ti dajem život. Ja sam onaj koji te volim. Ne želim te iskorištavati, nego želim svako dobro za tebe.“

Druga točka govori o tome kako Predlagatelj te konvencije kaže da ne trebamo tražiti neka druga rješenja jer ono što on daje – to je najbolje. Ne treba tražiti na nekim drugim mjestima jer to neće biti za čovjeka. Neka se ne klanja nikome – ni materijalnim dobrima, ni vlasti, ni nekoj nadmoći nad čovjekom, nego jedini On koji daje zapovijedi, On je vrijedan svakog našeg poštovanja i poklona.

U trećoj točki govori se o tome kako se treba posebno sjećati jednoga dana, a to je onaj dan kada je Isus na križu pobijedio smrt i kada je uskrsnuo. Upravo smo čuli u odlomku svetoga evanđelja kako Isus već govori o tome kako će kroz tri dana biti mrtav, kako će hram biti razrušen, ali on će taj hram ponovno podići, On će uskrsnuti. Njegovi su učenici tek kasnije shvatili da je to njegovo proroštvo koje govori o tome kako će pobijediti smrt, kako će uskrsnuti, ali pobjedom nad smrću on pobjeđuje i našu smrt i nas vodi u život. To su te prve tri točke konvencije koje govore o našem odnosu prema Bogu.

Drugih sedam govori o tome kakvi mi trebamo biti jedni prema drugima.

Četvrta točka govori o obitelji, govori o roditeljima i djeci. Govori o onima koji daju život. Poručuje djeci da poštuju svoje roditelje, da poštuju starije ljude. Jer obitelj je jezgra iz koje niče život. Tu je zapravo ono najvažnije u Crkvi i društvu – obitelj, obiteljska zajednica koja se, nažalost, i u ovo naše vrijeme često želi razoriti.

Peta točka govori: „Ne ubij!“ Život nije tvoje vlasništvo, ni tvoj, ni tvoga bližnjega, ni nerođenoga čovjeka. Život je i onih devet mjeseci kojih se ne vidi, od začeća pa do rođenja – i to je čovjek i njega ne smiješ ubiti. A pogotovo, dakako, ne smiješ ubijati ljude jer život daje Bog i čovjek ga nema pravo oduzeti – ni onima koji još nisu rođeni, ali isto tako ni onima koji možda prolaze kroz teškoće u životu, koji prolaze agoniju zadnjih trenutaka svojega života kada mnogi već danas govore da to i nije pravi život. Ali upravo Isus na križu pokazuje kako je i to život i kako i u tom trenutku treba znati reći: „Bože, neka se vrši tvoja volja.“

U šestoj točki govori se o tome kako nas je Bog obdario spolnošću. Stavio je u muškarca i ženu mogućnost rađanja novog života. To je svetost bračnog života. To se ne smije profanirati. To zaista mora biti nešto posebno, nešto što će biti čašćeno, što se nipošto ne smije profanirati i zloupotrebljavati.

U sedmoj točki govori se o tome kako treba poštivati tuđe vlasništvo, kako ne smijemo ukrasti, kako ne smijemo uzeti ono što nije naše.

Osma točka govori o tome da ne smijemo lagati, da ne smijemo klevetati, da ne smijemo ogovarati, nego se uvijek moramo boriti za istinu. Kako nas nekada bole laži, neistine koje se govore o nama ili o nekima drugima?! Kako nas bole neistine koje su kroz mnoga desetljeća izgovorene o našem blaženom Alojziju Stepincu – o  čovjeku, koji je u svoje vrijeme činio sve, najviše što je mogao, kome se divi, možemo reći, gotovo cijeli svijet, koji ga je prepoznao u Europi kao jednoga neustrašivog borca protiv svih totalitarnih sustava, protiv komunizma, fašizma i nacizma! A onda, nakon toga su uslijedile laži, optužbe, koje traju do današnjega dana. Kako je samo težak prekršaj te zapovijedi ili te konvencije koja nam govori o tome kako treba uvijek govoriti istinu, kako se treba boriti za istinu jer istina zaista oslobađa čovjeka.

I u devetoj točki još jednom se naglašava jedinstvo ženidbe, jedan muž i jedna žena za cijeli život te se govori upravo protiv onoga što se danas najmanje poštuje.

Isto tako i u desetoj točki govori se o tome kako ne smijemo niti poželjeti ono što nije naše, ono što nama ne pripada. Već se u srcu može pojaviti takva grešna misao da možda osvojimo nešto što nije naše: nečiju tuđu zemlju, nešto što ne pripada meni, nego nekome drugome, a ja bih to tako htio. Povijest je prepuna mnogih ratova i ratnih stradanja koji proizlaze iz ljudske pohlepe za tuđim te je puna takvih primjera i mržnje prema bližnjima, onda kada su neki nastojali uzeti ono što njima ne pripada.

Braćo i sestre, tu „Sinajsku konvenciju“ Bog je preko Mojsija dao Izraelcima, a preko njih i svima nama i cijelom čovječanstvu. Nije nam ju dao kao prisilu, nije nam ju nametnuo. Dao nam ju je kao poticaj, dao nam ju je kao ponudu, u kojoj kaže: „Evo, čovječe, ja ću te poučiti. Ja ću te naučiti kako treba živjeti ovdje na zemlji, kako trebaš koristiti svoju slobodu.“ Tako bi zaista svaki čovjek ovdje bio slobodan.

            U toj konvenciji u deset točaka zaista možemo naći sve ono što nam je potrebno, sve ono što je znakovito i znamenito, ono što je potrebno da čovjek to prihvaća, ali iz svoje slobodne volje. To je nešto na čemu bi trebali počivati svi ljudski zakoni, sve ono što ljudi donose. Vidimo kako se u današnjem svijetu ljudi trude oko općeg dobra. Ne možemo reći da nemaju dobru nakanu. Žele dobro onda kada donose zakone u parlamentu, kada donose obiteljski zakon, kada donose neke druge zakone o društvenim odnosima. Ali možda idu krivim putem, možda žele maknuti u stranu ovu „Sinajsku konvenciju“ i naći nešto novo, kao da je to jako staro. To je zaista staro više tisuća godina i Isus, kada je došao na zemlju prije dvije tisuće godina, rekao je kako nije došao dokinuti Zakon, zapovijedi, nego da ih je došao dopuniti. A ta njegova dopuna je bila u ljubavi – ljubav prema čovjeku do odlaženja na križ, do onda kada se žrtvuje za čovjeka, kada daje svoj život za čovjeka. To je taj vrhunac ljubavi koji na neki način još više posvećuje ovih Deset Božjih zapovijedi, ovih deset točaka tako važnih, tako značajnih da mnogi ljudi kažu da, kada bi trebalo izabrati što je najvrednije u ljudskom društvu, u ljudskoj povijesti, da je to upravo tih deset točaka te „Sinajske konvencije“. Ali kada razmišljamo o svim drugim dogovorima među ljudima, onda moramo imati na pameti kako je ovo nešto vrhunsko, kako je ovo nešto najbolje i da čovjek nije kadar izmisliti nešto bolje, nešto novo. A to je upravo opasnost u koju ulazi čovjek u ovom našem 21. stoljeću, kada misli kako je on jako pametan, mudar, učen, da on može ponovno naći nešto bolje, nešto što će sami ljudi izmisliti, a ne ono što nam je Bog ponudio – ne zato da nas na to prisili, nego da nam ponudi i da nam kaže: „Evo, čovječe. To je ono što ja tebi dajem, to je moja ljubav, to je nešto što trebaš prihvatiti, ako želiš da ti na zemlji bude dobro i da možeš živjeti u miru. Pa i onda kada prolaziš kroz trenutke noseći križ, pa i onda kada prolaziš kroz onaj najteži trenutak smrti, budi uvjeren da ulaziš u život. To nije ulazak u ništavilo, u ništa, nego upravo kroz to ulaziš u život.“

I zato, braćo i sestre, u ovo korizmeno vrijeme, u kojem s posebnom pozornošću slušamo što nam to Bog govori, promislimo o tome kako je to govor upravo za naše vrijeme. To je govor koji je izrečen u davno vrijeme, ali nimalo nije manje aktualan i danas u ovo vrijeme, ali isto tako i za sva vremena koliko ih god bude u ljudskoj povijesti. To je riječ koja ima težinu, koja ima snagu, koju treba čuvati i po kojoj treba uz Božju pomoć živjeti u svagdanjem životu. Amen!

(caritas.ba)