Bijeli štap ili električna invalidska kolica u BiH se nabavljaju putem projekata, donacija ili osobnih sredstava, umjesto kroz zajamčeni sustav prava. Asistivna pomagala i dalje se tretiraju kao povremena socijalna mjera, a ne temelj ravnopravnog života.

Za osobe s invaliditetom asistivna pomagala nisu dodatak zdravstvenoj skrbi, nego preduvjet za kretanje, komunikaciju, obrazovanje, zapošljavanje i samostalan život. Ona ne povećavaju komfor, nego omogućuju osnovnu funkcionalnost. Ipak, u praksi u Bosni i Hercegovini ne postoji stabilan, predvidiv i održiv mehanizam njihove dostupnosti, a prava su fragmentirana i vezana uz projektne i donatorske cikluse.

Iako je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja dostupnost asistivne tehnologije jasno povezuje s pravom na neovisan život i slobodno kretanje, domaći institucionalni okvir i dalje ih primarno veže uz sustav zdravstvene zaštite. Posljedice su ograničene liste pomagala, neujednačena praksa među entitetima i županijama te izostanak individualne procjene stvarnih potreba korisnika.

Kada kolica nisu terapija, nego sloboda

Za osobe koje koriste invalidska kolica sustav u pravilu nudi jedno, standardizirano rješenje – mehanička kolica – bez obzira na stil života, radne obveze ili obiteljske okolnosti. Ne uzima se u obzir ni činjenica kako ih osobe s mišićnom distrofijom često ne mogu koristiti, kako su mehanička kolica izrazito nepraktična, pa čak i neupotrebljiva u svakodnevnom okruženju.

“Električni skuter nije samo moje pomagalo. On je moja sloboda”, ističe Almir Šahmanija, direktor Udruge distrofičara Kantona Sarajevo i predsjednik Vijeća za osobe s invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine, koji koristi električni skuter. “Bez njega ne mogu otići na posao, izaći iz kuće ili ravnopravno sudjelovati u društvu. Električni skuter ovog tipa u Bosni i Hercegovini uopće ne možete kupiti, do njega dolazite kroz projekte, donacije ili vlastitim sredstvima, ako ih uopće imate.”

Ovakav model jasno pokazuje kako se asistivna pomagala i dalje promatraju kao jednokratna socijalna intervencija, a ne kao dugoročno ulaganje u samostalnost, zapošljivost i aktivno sudjelovanje građana u društvenim i gospodarskim tokovima.

Pomagala koja ne postoje na tržištu

Situacija je dodatno alarmantna kada je riječ o slijepim i slabovidnim osobama. Bijeli štap, jedno od najosnovnijih pomagala za samostalno kretanje, u Bosni i Hercegovini praktično ne postoji na tržištu.

“Zvuči nevjerojatno, ali bijeli štap, kao ni jedno drugo pomagalo, ne možete jednostavno kupiti. Dobivate ga ako imate sreće, kroz udrugu ili projekt iz inozemstva”, kaže Fikret Zuko, direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo i predsjednik Vijeća za osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. “Bez štapa ne gubite samo orijentaciju, nego i sigurnost, samopouzdanje i pravo na samostalno kretanje.”

U mnogim zemljama suvremene asistivne tehnologije, poput aplikacija za navigaciju, čitača teksta i prilagođenih pametnih telefona, predstavljaju standard. Isto vrijedi i za napredna tehnička rješenja, poput specijalnih odijela koja omogućuju stabilizaciju trupa, potporu oslabljenim mišićnim skupinama, smanjenje umora i produljenje funkcionalne samostalnosti osoba s neuro-mišićnim oboljenjima.

U Bosni i Hercegovini su takva rješenja često nedostupna zbog visoke cijene, PDV-a i carina, ali i zbog potpunog izostanka sustavne potpore i strateškog planiranja u ovom području.

Od projekata prema sustavu

U funkcionalnim sustavima asistivna se pomagala dodjeljuju po osobi, a ne “po projektu”. Procjena se provodi individualno, u skladu s potrebama, životnim okruženjem i navikama korisnika, a pomagala se redovito obnavljaju i usklađuju s tehnološkim razvojem. Dostupna su na tržištu i oslobođena dodatnih financijskih opterećenja, jer se promatraju kao ulaganje u aktivno sudjelovanje građana, a ne kao proračunski trošak.

U Bosni i Hercegovini, nasuprot tome, pravo na pomagalo često je privremeno i uvjetovano trajanjem projekta ili dostupnošću donatora. Na taj se način odgovornost države sustavno prebacuje na humanitarni sektor, dok se temeljna ljudska prava pretvaraju u pitanje sreće, upornosti i administrativne izdržljivosti.

Na ove strukturne slabosti ukazuje i kampanja “Asistivna tehnologija za samostalan život”, koja se provodi u okviru projekta DISC. Cilj kampanje je strateško pomicanje fokusa sa sažaljenja i ad hoc rješenja na jasnu institucionalnu odgovornost. Kampanju provodi Caritas Bosne i Hercegovine, u suradnji s Udrugom Vedri osmijeh, Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, Savezom slijepih Republike Srpske i Unijom organizacija osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, uz financijsku potporu Europske unije, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike te Caritasa Slovenije.

“Osobe s invaliditetom ne traže sažaljenje”, poručuje Zlatko Malić, voditelj projekta u Caritasu Bosne i Hercegovine. “Traže sustav koji razumije da samostalnost stoji manje od isključenosti.”

U okviru kampanje upućen je i jasan apel zastupnicima na svim razinama vlasti ukloniti administrativne i financijske barijere, uvede obvezna individualna procjena potreba te ukinu PDV i carine na asistivna pomagala.

“Asistivna pomagala nisu luksuz. Ona su temelj ravnopravnosti i jasan pokazatelj zrelosti društva koje dosljedno poštuje prava svih svojih građana”, zaključuje Malić.